Sjede tri lovca u birtiji i onako, kako je već uobičajeno pričaju o svojim lovačkim dogodovštinama. Nadmeću ti se oni u svojim pričama, sve jedan uspješniji od drugog. Kad ti jedan od njih započe svoju priču: - "Idem ti ja neki dan kroz šumu kad zec. Ja pušku i pravo u čelo te zeca u rusak. Malo potom naleti lisica, prekrasan kitnjasti rep. Ja opet pravo u čelo te lisicu u rusak. Muvam ti se tako ja po šumi, šujem nešto šuška, kad tamo, a ono košuta. Znam ja košute su brze te se polako prišuljam, pušku i u čelo. Jebiga velika ona košuta, ne stane u ruksak, pa ja je za noge i sebi stavim za vrat ...." U tom trenu prilazi mu konobar i te ga obavještava: - "Oprostite gospodine telefon za vas." Prekide on lovca u žaru priče, ovome to ne bi pravo, ali što se može. Ispriča se drugarima i ode na telefon. Čuju oni: "O.K. dušo, brzo ću ja samo da se ispričam i dolazim." Obavi on razgovor i vrati se za stol, te nemogaše se prisjetiti gdje je stao upita: - "Gdje sam ono stao?" A ovi nestrpljivo čekajući nastavak priče, odgovaraju: - "Ti stavio njezine noge za vrat" - "Ma ja... ja noge za vrat i guzim ti ja, guzim..." |