U srednjem vijeku, na sjeveru današnje Italije, zavladali su surovi običaji. Novi gospodari, grofovi Biandrate iz Novare, unijeli su novi, okrutni običaj da svaka djevojka, uoči vjenčanja, svoju ljubav najprije mora iskazati gospodaru, odnosno - grofu. Seljaci su se zato snalazili na najrazličitije načine, a najčešće bi odustajali od svadbenog veselja, kako bi od grofova sakrili da udaju kćer. Ali, u selima je bilo i izdajica, pa su vijesti ipak stizale do dvorca. U jednom od sela, živjela je djevojka imenom Bella, što na talijanskom jeziku znači Ljepotica. Ime joj je savršeno odgovaralo - bila je prelijepa, a uz to i vrlo hrabra. To je bilo jasno i onima koji je nisu dobro poznavali. Čim bi ugledali njezine oči, spazili bi da u njima plamti vatra. Nije spuštala pogled čak ni pred gospodarima, premda je njezina obitelj bila siromašna. Bella je bila služavka, ali sa svim osobinama plemkinje. Kad je stasala za udaju, roditelji su je obećali dobrom i vrijednom mladiću iz susjednog sela. Iako ni taj običaj nije lako prihvatila, Bella je ipak pristala udati se za mladića kojeg nikad prije nije vidjela. Prvi put su se vidjeli na dan zaruka. Kad je Bella vidjela koliko je skroman, stidljiv i zaljubljen, i on je njoj postao drag. Ipak, cijelo je vrijeme razmišljala o surovom običaju grofova. Obitelji su odlučile vjenčanje držati u tajnosti, ali uzalud. Djevojka je bila isuviše lijepa da bi promakla gospodaru. I tako je grof jednog srpanjskog dana pokucao na vrata Belline obitelji. Ona je poslušno i polako krenula za njim. Grof ju je namjeravao odvesti u svoj dvorac, ali ga je Bella uzela za ruku i povela prema polju suncokreta. U jednom je trenutku stala i podigla svoje velike oči prema njemu, nadajući se da će je pustiti. A tada se dogodilo nešto čudesno. Vrijeme kao da se zaustavilo; vjetrić je prestao pirkati, lišće je nepomično stajalo, ptice su utihnule... Bella je nastavila netremice gledati u grofove oči, a on se potpuno izgubio u njezinom pogledu. Bella je hitro zgrabila grofov mač i zaprijetila mu i dalje šuteći i gledajući u njegove oči. Tada je shvatila da on neće odustati od svojeg nauma, da je njezin uplašeni mladoženja neće zaštititi, a da ona ne želi oduzeti život nikome. Odbacila je mač i samo se srušila, jer je stalo njezino ponosito srce. Pala je među stabljike suncokreta u cvatu. Biljke su se istog časa sklopile oko njezinog tijela. Grof je gledao u ljepoticu, i u nevjerici skočio na konja i odjahao. Tek kad je stigao u dvorac, shvatio je što se dogodilo. Zaljubio se u Bellu na prvi pogled. U djevojku koja je bila toliko hrabra, a ujedno i plemenita i velikodušna da mu je poštedjela život. Taj je događaj odnio mir iz grofove duše. Kao lud, izletio je iz zamka i počeo lutati. Stidio se samog sebe, patio i kud god je išao naređivao je da se sijeku stabljike suncokreta kako ih nikad više ne bi vidio. Legenda kaže da je grof nastavio lutati do kraja života poput prosjaka. Kad bi negdje vidio suncokret, činio je sve da tu više nikad ne naraste njegov žuti cvijet... Ova se legenda dugo smatrala razlogom što je na neko vrijeme biljka suncokret iščezla iz Europe. Suncokret je nastavio cvjetati daleko, s one strane Atlantika, tamo gdje ga grof Biandrate nije mogao uništiti. Suncokret je ponovno zasijan u Europi onda kad je loza grofova Biandrate već nestala. Glave suncokreta koje netremice gledaju u sunce i danas govore o hrabrosti ljepotice... |