Stariji građevinski radnik se spremao otići u mirovinu. Svom poslodavcu je rekao da želi napustiti posao jer se umorio i želi živjeti miran život sa svojom ženom i obitelji. Nedostajat će mu prijatelji, suradnici i dobra plaća, ali ipak potreban mu je miran život. Poslodavcu je bilo žao kad je to čuo jer poduzeće napušta dobar i pouzdan radnik koji je godinama savjesno obavljao svoj posao kao predradnik gradeći i uređujući kuće i stanove. No, nakon kraćeg razmišljanja, zamoli radnika da sa svojom ekipom izgradi samo još jednu kuću, i to više kao osobnu uslugu njemu. Građevinar nije imao kuda pa je preko volje pristao. Skupio je ekipu, pokupio opremu i materijal i krenuo na posao. No u mislima pa i u srcu nije bio zadovoljan, nije mogao odbiti posljednju poslodavčevu želju i radio je sve to preko volje. Kad je kuća bila dovršena poslodavac je došao provjeriti izgrađeno. Nakon što je obišao kuću i uvjerio se u njenu dovršenost prišao je radniku i u ruke mu ugurao ključeve od ulaznih vrata ove kuće govoreći mu: "Ovo je tvoja kuća, to je moj poklon tebi za sve ove godine predanog rada!" Kakav šok! Kakva neugodna situacija! Da je znao, da je samo znao da kuću gradi sebi, napravio bi je bolje, puno bolje! Sada će morati živjeti u kući, koja nije građena sa srcem, građena je preko volje pa stoga nije ni najbolje sagrađena. |