Malu seosku školu grijala je starinska, trbušasta željezna peć. Dvojci braće dodijeljena je teška dužnost da rano svakog jutra nalože vatru kako bi se učionica zagrijala prije dolaska učitelja i ostalih učenika. Dječaci bi napunili veliki lonac pun drva za ogrjev, uzeli kanister kerozina i temeljito namočili cjepanice, budući da je kerozin ubrzavao proces paljenja. Međutim, tog jutra nešto je pošlo po zlu. Netko je, naime, zabunom napunio spremnik kerozina benzinom. Nakon što je pustio da se cjepanice malo namaču u tekućini, stariji brat je zapalio šibicu i ubacio je u lonac. Iznenadna eksplozija a potom i vatra obuhvatile su oba dječaka. Škola je bila u plamenu. Mlađi se brat probudio se u lokalnoj bolnici. Noge su mu bile zamotane u zavoje, nije ih mogao ni pomaknuti. Bol je bila neizreciva. Bio je shrvan kada je saznao da mu brat nije preživio. Na pola pri svijesti ležeći na postelji, jedva je mogao čuti što su govorili doktor i njegova majka. Doktor je majci rekao da će joj sin sigurno umrijeti što je zapravo najbolje za njega jer je u vatri gotovo potpuno nestao donji deo tijela. No, dječak nije želeo umrijeti. Odlučio je preživjeti. I zaista, na zaprepaštenje doktora, preživio je. Kad je prošla smrtna opasnost, ponovo je čuo razgovor majke i doktora. Majci je rečeno da bi možda bilo bolje da je dječak umro, jer vatra mu je gotovo sasvim uništila mišićno tkivo na donjem dijelu tijela, izgubio je sve prste na lijevoj nozi, a poprečni svod stopala bio je uništen, plamen je izjeo meso na njegovim koljenima i potkoljenicama, a desna noga bila je jako izobličena i sada je bila punih pet centimetara kraća od lijeve. Stoga su liječnici predložili amputaciju nogu jer su opekline bile ozbiljne i strahovalo se od širenja infekcije. I tako i tako bit će osuđen na život bogalja, koji se više nikada neće moći služiti nogama. Opet je dječak odlučio. On neće biti bogalj. On će prohodati. Njegova majka, svjesna da je njezin sin već izgubio brata, odbila je dopustiti da on ostane bez nogu. Kad su zavoji konačno uklonjeni i dječak poslan kući, bilo je lako shvatiti zašto su liječnici bili toliko pesimistični. I dalje nije mogao hodati, od struka naniže nije ništa osjećao. Njegove su tanke nožice samo beživotno visile. Poslali su ga kući s invalidskim kolicima i štakama, savjetujući obitelji da masiraju noge kako bi istegnuli mišiće i vratili gipkost njegovim donjim udovima. Kad bi se otac umorio, masiranje i istezanje preuzimala je majka, a kad više nije mogla, on je počeo to sam raditi. Bio je odlučan ponovno hodati, te je podnosio mučnu rutinu kao nužno zlo. Jednog sunčanog dana majka ga je, po svom običaju, odvezla u dvorište na svjež zrak. Vratila se unutra. Nekoliko minuta kasnije, bila je zapanjena ugledavši ga kako puzi po zemlji! Izjurila je van, misleći da nešto nije u redu. Dok je stigla do sina, dječak se povukao preko trave i podigao na ogradu. Zatim se nastavio vući uz ogradu, posrćući dok je pokušavao osposobiti noge za rad, odlučan da će hodati, sve vrijeme se opirući majčinim pokušajima da pomogne. Činio je to svaki dan tjednima, sve dok nije prošao put uz ogradu, pa se vremenom uz ivicu ograde napravila staza. Konačno je, zahvaljujući redovnoj masaži, snažnoj volji i upornosti uspio naprije stati na noge, a potom oprezno hodati, a onda i potrčati. Počeo je hodati u školu, potom trčati u školu, trčati iz čistog zadovoljstva. Do svoje 12. godine trčeći, unatoč nogama koje su još uvijek bile izrešetane ožiljcima, pobijedio je sve trkače iz lokalne srednje škole. Poslije se na fakultetu uspio pridružiti atletskom timu. A onda je taj mladić, koji nije trebao preživjeti, koji nikada nije trebao prohodati, koji se nije smio nadati da će ikad trčati, od koga su i doktori digli ruke - taj je isti hrabri mladić, Glenn Cunningham, u Madison Square Gardenu 1934. godine oborio svjetski rekord u trci na 1500 metara, a dvije godine kasnije i u trci na 800 metara. Bio je član američkih olimpijskih timova na dvije Olimpijade i osvojio srebrnu medalju 1936. godine. Nakon što je magistrirao i doktorirao, Cunningham se 1940. povukao iz natjecanja, a 1947. osnovao Glenn Cunningham Youth Ranch, na kojem je pomagao tisućama problematičnih mladih tijekom razdoblja od više od 30 godina. |