Jedne zime poslije jake sniježne oluje, dječak i njegova majka su odlučili prošetati, da malo uživaju u zimskim ljepotama. Snijeg je zabijelio cijeli grad, no, najljepše je bilo drveće. Hodajući putem koji je bio oivičen brijestovim drvećem, primijetili su da su se mnoge grane polomile pod težinom snijega. "Neka od ovih stabala su teško oštećena i vjerojatno će se osušiti", primijetila je majka. "Brijest drži svoje grane čvrsto i ne savija se, sve dok težina ne postane prevelika i one se slome. Bolje bi prošli da su kao zimzeleni borovi. Kada napada više snijega nego što mogu podijneti, grane se savijaju. Padaju sve niže i niže, savijajući se tako sve dok teški snijeg ne sklizne s njih. Sljedećeg jutra oni su opet lijepi kao i prije toga." "Mama, brijestovi bi bili mnogo pametniji da nisu tako tvrdoglavi i nesavitljivi." reče dječak. "U pravu si, sine, ti zato budi kao borovo drvo. Podnosi ono što možeš i dopusti da ostatak sklizne s tebe. Ima netko tko će ti pomoći da uradi ono što ti ne možeš. Bit ćeš sretniji i živjet ćeš mnogo duže!" |