Jedan genijalni moljac dođe jednog dana na sjajnu ideju da otvori restoran. Tako i bješe. Svom restoranu je dao ime "Žaket". Napravio je i reklamu: "Ako vam glad smeta, svratite do žaketa!". Njegov restoran je visio na tihom, mirnom mjestu u plakaru. Na jelovniku bjehu razne delicije: lijevi rukav sa manžentnom, duplo štepovani džepovi, cvetom ukrašen rever ( kaput je nosio dever), filcana postava na bečki način, kragna "a la France" i druge neodoljive poslastice o kojima svaki moljac sanja. Sve to bješe veoma ukusno i gosti su navraćali u sve većem broju. Moljac je ponosno gledao kako mu posao cvjeta, ali nije zadovoljno trljao ruke, jer moljci nemaju ruke. Iz istog razloga ni gosti nisu mogli prste da poližu, iako bi to rado učinili pored tolike raznovrsne i ukusne hrane. Naravno, kao i u svakom restoranu koji drži do ugleda, u "Žaketu" je svirao veoma solidan moljački restoran. Uglavnom starogradsku mužiku. A najomiljenija bješe ona koje počinje stihovima: Sve što čovjek prede, Bilo je tu i gostiju iz dalekih krajeva koji ovako raskošne specijalitete nisu probali nikada u životu. - Blago vama koji živite ovdje - reče jedan ugledni moljac koji je upravo stigao iz dalekog sunčanog grada na moru. - Vi se ovdje tako lijepo gostite, a kod nas je hrana bljutava i preslana. Eto, jučer sam ručao jedne kupaće gaće i smučilo mi se od tolike soli! - A zamislite tek ovo - nadovezao se moljac koji je važio za velikog svjetskog putnika - stanovnici otoka Tuvalu se oblače samo u lišće. Tamo su moljci pocrkali od gladi! Da, malo gdje se moglo tako dobro jesti kao u "Žaketu". Ali, slava ovog restorana se širila velikom brzinom. Uskoro se mjesto moralo rezervirati nekoliko nedjelja unaprijed. Zato moljac, koji se u međuvremenu obogatio, odluči otvoriti još jedan restoran. Nazvao ga je "Bunda". I za njega je smislio privlačnu reklamu: "Dođite na gurmansku rundu u čuvenu moljčevu 'Bundu'". A onda su redom počeli da se otvaraju restorani "Zimska kapa", "Svrati, mala, do vunenog šala", i "Zalogaj kod stare čarape". Jelo se obilno po cijelom plakaru. Moljci kad žderu, stvarno nemaju mjeru. A sve što je lijepo kratko traje... Najgori dan u povijesti moljaca osvanuo je kada se u tom plakaru pojavila Zla Vila Zlosmrda. U stvari, bila je to obična biljka, tako reći cvijet, veoma prijatnog mirisa, koji ljudi zovu lavanda. Ali moljci je, eto, zovu Zla Vila Zlosmrda, jer im njen miris nikako ne prija. Ne samo da im ne prija nego im od njega toliko pozli da pobjegnu glavom bez obzira. Obzir im ionako ne treba, jer su to bezobzirna stvorenja. - Vidi, vidi , kakva bunda! uzviknu Lavanda. U plakaru je nastala neviđena panika. Orkestar je potpuno utihnuo. Čulo se kašljanje, krkljanje i zapomaganje. Neki nepošteni moljci su iskoristili pometnju da ne plate račun. Ali kome je bilo do zarade usred ovakvog stradanja? Ko dlan o dlan, sve kavane i restorani ostaše pusti. Njihov vlasnik, onaj genijalni moljac, toga dana bješe odsutan, tako da je za ovu katastrofu čuo kasnije. Bio je na službenom putovanju. U jednom drugom plakaru trebao je otvoriti restoran pod reklamom Ukusno je sve se žvače u restoranu 'Dugačke gaće'. Pazite se. Možda je upravo vaš plakar. Otvorite ga povremeno i pažljivo oslušnite. Moguće je da ćete čuti starogradsku moljačku pjesmu koja počinje stihovima: Sve što čovjek prede, U tom slučaju, neće biti sumnje da je u vašem plakaru otvoren restoran. |