Jednog dana vidješe dječaci nekog starca kako ide ulicom s velikom košarom na ramenu, prepunom blistavih zvijezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vrijeme zagrabio iz košare i zamahnuo kao da sije. Tada bi mnogo prekrasnih zvjezdica zalepršalo oko njega kao jato vranica. - Što to radite? - upitaše dječaci goreći od znatiželje. - Sijem sreću! - odgovori čovjek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se među prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su dječake gledale tople dugine boje poput sunčanih očiju. Osvojeni tom ljepotom, mališani smjesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud. I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku. - Uzalud je to što činite - osvrnuo se tajanstveno starac - tako je nikada nećete uloviti. Nasmiješivši se, starac je tiho rekao: - Tek kad se naučite sijati radost i ljepotu oko sebe, bit ćete pozvani na žetvu sreće. Onaj tko grabi sebi, nikada neće uhvatiti sreću. Sreća se uzima raširenih ruku. Preuzeto iz: Božidar Prosenjak: Sijač Sreće, Zagreb, 2005. |