U Egiptu, u kojem je u drevnom kršćanstvu bilo je dosta velikih manastira, jedan monah družio se s neukim prostodušnim seljakom, kakvih je bilo mnogo u zemlji. Seljak jednom prilikom reče monahu: - I ja poštujem Boga, koji je stvorio ovaj svet! Svako veče sipam kozje mlijeko u zdjelicu i ostavim ga ispod palme, a Bog noću dođe i popije ga. Mnogo mu se sviđa moje mlekce! Nikad se nije desilo da u zdjeli ostane i kap mlijeka. Kada je čuo te riječi, monah nije mogao da se ne nasmije. On dobrodušno i jednostavnim riječima objasni svom prijatelju da Bogu nije potrebno kozje mlijeko. Pošto se seljak tvrdoglavo držao svoje priče, monah predloži da sljedeće noći krišom prate što se događa pošto posudu s mlijekom ostave pod palmom. Rečeno - učinjeno! Te iste noći su se monah i seljak pritajili malo dalje i po mesečini uskoro vidjeli kako se posudi prikrala jedna lisica i polokala mlijeko do posljednje kapi. Seljaka kao grom da je udario kad je to vidio. - Da - skrušeno priznade on - sad vidim da to nije bio Bog! Monah je pokušao utješiti seljaka pa mu stade objašnjavati, kako je Bog zapravo Duh, kako je On potpuno drugačiji od našega svijeta, da Njega ljudi spoznaju na naročit način... Ali seljak je samo stajao pred njim oborene glave, a zatim je zaplakao i pošao u svoju kolibu. Tada se i monah zaputio u svoju ćeliju. Ali kad joj se približio, ispred vrata ugleda Anđela koji mu je prepriječio put. Bio je istinski zaprepašten pa je u strahu pao na koljena. Tada mu Anđeo reče: - Taj prostodušni čovjek nije ni učen, ni mudar, ni načitan da bi Boga poštovao na drugačiji način. Činio je to onako kako je najbolje umio, a ti si mu svojom mudrošću i načitanošću oduzeo tu mogućnost. Možda misliš da si ispravno postupio? Eh, mudrače, jedno ipak ne znaš. Videći koliko je iskreno srce tog seljaka, Bog je svake noći slao lisicu da ode do palme da bi ga na taj način utješio i primio njegovu žrtvu. |