Mali anđeo s osobitim interesom je slušao pripovijedanje svog učitelja o planeti Crnih čarobnjaka. - Postoji jedna čarobna zvijezda - govorio je učitelj - koja je Duhom ljubavi stvorena. Zove se Zemlja. Sve što je na njoj - pravo je čudo. Svaki ugao Zemlje oslikan je različitim bojama, sve diše ljepotom stvaranja. Plava nebesa se tamo ogledaju u zemaljskim ogledalima - jezerima, rijekama, morima. Svaki čovjek koji živi na toj planeti obdaren je magičnim darom. - Kakav je to dar, učitelju? - pitao je mali anđeo. - Kako zemljska ogledala odražavaju nebesa, tako i čovjek odražava čaroliju nebesa. Ova magična sila živi u čovjeku. Kada čovjek želi da stvori čudo, on misaono, kao umjetnik kičicom, slika željenu sliku. A da bi se željeno otjelotvorilo, u vanjski život, čovjeku je dan još jedan magični kist - Osjećanje. Dakle, prvo misaono crta čudo, zatim, tu istu sliku slika drugim kičicama - osjećanjem. Misli su vječne, i te misli ne nestaju tako-tako, već odlaze u vječnost. I željeno kroz misli i osjećanja dobija svoje postojanje. - Znači, na toj planeti živi se veoma sretno, pošto se sve njihove želje mogu ostvariti? - Ne baš, maleni. Stvar je u tome da su mnogi ljudi zaboravili na taj moćni magični dar. Blokirali su svoje misli strahovima, konfliktima i sumnjama. Njihov um je kao ratnik, koji bombardira Univerzum sopćenjima, koja su puna alarmantnih signala, gdje sumnje guše željeno. - Što se može uraditi da bi se to popravilo, učitelju? - Misli treba očistiti. One moraju postati svjetlosni tok, a ne stalno bojno polje ... I mali anđeo je gledao daleku zvijezdu i maštao ... - O, kako bih volio da dobijem Dar Života na njoj - mislio je on ...
|