U nekom malom američkom gradiću jednog je dana učiteljica odlučila provjeriti što ti mali ljudi misle jedni o drugima. Zatražila je od učenika da na jednom papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena. Dodala je i da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim drugovima, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajao dok su svi bili gotovi, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici. Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan listić papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Prvo je nastao tajac, pa potom komešanje. Primijetila je da su se svi počeli smiješiti. "Zaista?", čuli su se šapati… "Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se tako sviđam drugima," čuli su su prošaptani komentari. Listići se kasnije nisu više spominjali. Učiteljica nije znala jesu li učenici raspravljali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni i zbog sebe i zbog drugih. Godinama kasnije jedan od učenika je poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koju su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg zapitao ju je: "Jeste li vi Markova učiteljica?" Klimnula je potvrdno glavom. Mladić je nastavio: "Mark je vrlo često pričao o vama." Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su prepoznali učiteljicu i prišli joj. "Htjeli bismo vam nešto pokazati," rekao je otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Verujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savijan i otvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papirić s lijepim riječima Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili," rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Marku je ovo mnogo značilo." Svi bivši učenici su se okupili oko svoje učiteljice. Čarli se nasmiješio i rekao, "Ja svoj listić također čuvam. U najgornjoj je ladici mog radnog stola." Piterova supruga je dodala: "Piter me zamolio da njegov listić zalijepim u naš vjenčani album." "I ja svoj još uvijek imam," pridružila se Meri. "U mom dnevniku je." Viki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoj istrošeni listić. "Uvijek ga nosim sa sobom," rekla je Viki i primijetila, "Vjerujem da smo svi sačuvali svoje listiće" Učiteljica je bila dirnuta, suze su joj navrle na oči. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti. I posljednji put se obratila svojim bivšim učenicima: "Znate djeco, u zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će on doći. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reći im to prije nego što bude kasno."
|