Dogodi se da nekom prigodom dva brata, budistička redovnika Tanzan i Ekido zajedno krenuše na putovanje. Put kojim su prolazili bijaše sav u dubokom blatu. Jaka je kiša još uvijek neprestance padala. Idući tako blatnjavim putem, susretoše prelijepu djevojku, odjevenu u skupocjeni svileni kimono obavijen krasnim pojasom. Djevojka nije mogla prijeći raskršće, te stajaše bespomoćno na mjestu. "Priđi djevojko", reče spremno Tanzan. Potom podigavši je i uzevši je u naručje, prenese je preko blata. Ekido ne progovori ni riječi sve do večeri. Tada stigoše do hrama u kojem je valjalo da prenoće. Ovdje se više nije mogao suzdržati, re reče: "Mi, svećenici, ne prilazimo blizu ženama", reče Tanzanu, "a posebice ne prilazimo mladim i lijepim ženama. To je opasno. Zašto si to učinio?" - "Ja sam djevojku odavno ostavio ondje", odvrati Tanzan, "ali, zar je ti još uvijek nosiš sobom?" |