Visoko negdje u planinama nalazilo se jedno udaljeno gluho selo. Gluho, ne zato što su stanovnici tog sela bili zaista gluhi, već zato što su bili gluhi za ostatak svijeta. Ljudi u tom selu živjeli su kao jedinstvena porodica. Mladi su poštovali starije, muževi su cijenili supruge. U njihovom govoru nisu postojale riječi kao: uvreda, vlasništvo, mržnja, tuga, sujeta, bol, pohlepa, zavist, licemjerje…zato što u njihovim životima nije postojalo ništa što bi se moglo nazvati tim riječima. Stanovnici tog sela rađali su se sa osmijehom, i od prvog do posljednjeg dana njihovih života, sa usana im nije silazio taj široki osmijeh. Muževi su im bili muževni, a žene ženstvene. Djeca su pomagala odraslima u domaćinstvu, igrali se i zabavljali, verali se visoko po drveću, brali gorke plodove, plivali u planinskom potoku. Odrasli su ih učili jeziku ptica, životinja i biljaka, tako da su djeca naučila jako mnogo od njih. I skoro svi zakoni prirode bili su im poznati. I stari i mladi, živjeli su u harmoniji s Prirodom. Navečer bi se svi okupili oko vatre i slali svoje osmijehe zvijezdama. Svatko bi izabrao svoju zvijezdu na nebu i pričao s njom. Od zvijezda su naučili o zakonima Svemira i o životima u drugim svjetovima. I tako je to bilo kod njih od kad su znali za sebe. Jednog dana u selu se pojavi neki strani čovjek, ozbiljnog lica, gotovo namrgođen, i reče okupljenim seljanima: - Ja sam učitelj. Svi se ljudi obradovaše pridošlici. I nemalo zatim, povjeriše mu svoju djecu s nadom da će im djeca naučiti važnije zakone od onih koje su do tada naučili od Prirode i Svemira. Učitelj je započeo sa svojim učenjem. No kako je vrijeme teklo, dalo se primijetiti kako su se djeca počela polako mijenjati, kao da su bila zamijenjena s nekom drugom djecom. Postala su u početku razdražljiva, a nakon toga se među njima pojavila i zloba, sve su se češće svađala međusobno i uzimala stvari jedni od drugih. Naučili su se ismijavanju, lažnim i lukavim osmijesima. S njihovih lica kao da su bili izbrisani prijašnji osmijesi, na koje su svi u selu bili navikli. Ljudi nisu znali da li je to dobro, jer sama riječ ‘loše’ nije ni postojala kod njih. Imali su povjerenja u učitelja i iskreno su vjerovali da su to nova znanja i umijeća koja im je učitelj donio iz drugog dijela svijeta. Prošlo je nekoliko godina. Djeca su narasla, a život u tom dalekom, planinskom selu, sasvim se promijenio. Ljudi su zauzeli zemlju, ogradili je i nazvali je svojim vlasništvom. Postali su nepovjerljivi i predostrožni jedni prema drugima. Zaboravili su za jezik ptica, životinja i biljaka. Izgubili su i svoju zvijezdu na nebu. Pored toga u njihovim domovima su se pojavili televizori, računala, mobilni telefoni, iznikle auto-garaže. Ljudi su izgubili svoje široke osmijehe, ali su zato zadobili cinične kikote. A učitelj, koji još uvijek nije naučio da se smije, promatrao je sve to s ponosom uvjeren: "U ovom zabačenom planinskom selu najzad sam uspio priključiti ove divljake modernoj civilizaciji." |