Bio jedan dim bez vatre - a zašto ne bi bio? Evo jednoga od načina kako je mogao biti: postoji izvjesni dragi kamen, topaz, podvrsta mu je dimni topaz. Unutra, u tomu kamenu, koluta zlatni dim. Zaostao tko zna od kakve vatre u pravremenima zemlje, uhvaćen još rastaljenim čeljustima tvari, i neprogutan, stvrdnut u času kad se trebao rastočiti u nešto drugo i treće; i eto ga u topazu, dim bez vatre, dim zauvijek, zauvijek dim. Kad pogledaš, vidiš: sačuvao je svoju karakterističnu kretnju: savija se, rijedi, i gusne, udara glavom o strop i stijene topaza, gasne i svjetluca, i tako stalno: dim, pa dim, dimi li, dimi. Vodoskok, koji je pršio nad topaznim dlanom u sultanovu vrtu, pitao je taj dim: "A gdje ti je vatra?" Dim je na pitanje uzvratio pitanjem: "Vatra - što je to?" "To je tvoj uzrok," objašnjavala je prskovita voda. "Vatra je moja starija sestra, jedna od nas petoro braće-i-sestara - petoro od kojih je sačinjen svijet. Bez vatre ti ne postojiš." "Kao što vidiš, to nije istina, jer postojim. Nego, reci mi koja su to braća-i-sestre od kojih je sačinjen svijet?" "Jedna od sestara je zemlja. Ona je najmlađa. Ona najljepše miriše - svi mi ostali zapravo smo bezmirisni." "Hm. A braća?" "Stariji od vatre je zrak." "A najstariji?" "Najstariji je eter, onaj, kojega za razliku od nas drugih ne možeš ni vidjeti, ni čuti, ni opipati. On je u svima nama, prožima nas, drži nas sobom; nema svoje korito, ni svoj lik, ni svoje međe, a ni svoja posebna svojstva, kao mi ostali." "Tako li je to," zamišljeno će dim, i zaiskri od svoje misli. "Ti si nahoče," reče voda. "Znaš li što to znači? Tebe je mati vatra u bijegu ispustila, pa te našla sestrica zemljica, i povjerila te jednomu od svojih sporih izdanaka, dragomu topazu. Da te usvoji, do daljnjega." "Ja bih rekao da ja potječem izravno od etera. Ima nas takvih, vodo, raspitaj se kod svojega najstarijeg brata." "Koještarije i maštarije maloga sužnja," prskavo se nasmija voda, i tako zažubori da se sultanija trgnula iz drijemeža. Voda više ne htjede razgovarati s dimom. Smatrala ga je neukim i drskim. Ipak, ostao je u njoj tračak radoznalosti, pa kada je jednom ulučila zgodu, ona se tajom, putem vatre i zraka, obrati eteru, najstarijemu od njih petoro: "Brate, ovdje ima neki smiješni mali dim, koji tvrdi da mu vatra nije mati, to jest, da potječe izravno od tebe." Eter, ne služeći se ustima i ne obraćajući se ušima, otkuca svoj posvudašnji, svoj neposebni, svoj svevremeni odgovor: "Ima stvari, sestrice, koje je sâm red odredio da iskoče iz njega." Zapisala Vesna Krmpotić
|