Umro neki čovjek i odjednom se našao na putu kroz predivnu šumu. Njegovu veselju nije bilo kraja kada je shvatio da mu uz njega hoda njegov vjerni prijatelj koji je umro davno prije. U društvu starog kućnog prijatelja čak mu se i smrt učinila sasvim prihvatljivom. Hodali su tako, umorili se i ožednjeli. Došavši do prelijepog proplanka, naišli su na zlatna vrata na kojima je pisalo "Raj". Čovjek zamoli čuvara na ulazu za malo vode. Čuvar mu ponudi da uđe u vrt, sav popločan zlatom i draguljima, ali mu kaže da je ulaz dvojici zabranjen i da prijatelj ne može ući pa ga ne može povesti sa sobom, čak ni da mu da gutljaj vode. Želi li ući u "Raj", mora ga ostaviti pred ulazom. Čovjek odluči da ovakav "Raj" nije mjesto za njega. Svog prijatelja ne bi ostavio ni za sve blago i obilje koje nudi "Raj". Nastavi on tako sa svojim prijateljem dalje i dođe do neuglednog, iako uredno održavanog vrta. Zamoli čuvara za vodu i ovaj mu da lončić i za prijatelja i kaže mu: "Slobodno uđite i povedite svog prijatelja, ima vode i za njega." Čovjek zbunjeno upita kakvo je to mjesto, a čuvar mu odgovori: "Ovo je Raj! Malo niže od nas oni iz Pakla lažno navode ljude da dođu k njima." "Zar vam ne smeta da se lažno predstavljaju kao Raj?" pita čovjek čuvara. "Ni slučajno", odgovara čuvar, "čak nam je drago da k nama ne dolaze oni koji bi zbog zlata i obilja ostavili svog najboljeg prijatelja pred vratima!" |