Pripovjeda se kako je u nekom samostanu opat upitao uvečer jednoga redovnika, svoga subrata: "Što si sve danas radio?" Redovnik uzdahne: "Ah, toliko imam svaki dan posla da ga ne bih mogao završiti bez Božje pomoći. Evo što sam radio: cijeli dan sam krotio dva sokola da ne odlete, nego da me slušaju, a pri tom pazio na dva jastreba. Čuvao sam krdo svinja da ne odu u blato, bdio sam nad jednom zmijom da ne izađe iz rupe i da koga ne ugrize. Hranio sam dva zeca i gonio sam na posao jednoga magarca kojemu se ne da raditi. I konačno, obuzdavao sam jednoga lava za kojega čovjek nikada ne zna kad će koga razderati." Opat ga prekine začuđen: "Što to govoriš? Takvih životinja mi uopće nemamo u samostanu." Redovnik se samo nasmiješi progovorivši: "Nažalost, istina je, ima ih. Dva sokola, to su moje oči. Na svašta se prilijepe i za svačim lete pa ih stalno čuvam da ne gledaju grješno. Dva jastreba grabežljiva? To su moje ruke. Svega se laćaju, sve zgrću, hoće sve zadržati. Teško ih je nadzirati. Svinje, to su moje misli koje su stalno na paši, zalutaju u blato… Zmija, to je moj jezik koji često proviri kroz usta i zlobom ubode drugoga. A dva zeca koja moram hraniti i zaustavljati? Moje noge. Stalno lutaju tamo - amo, ovuda i onuda, često se umaraju. Tu je i magarac kojeg treba timariti, moje tijelo. Ono tegli, opterećeno je, posrće, ne sluša. A toliko ga trebam! Lav je kralj nad svim životinjama. Moje srce prepuno je želja, sva moja moć i snaga. Lav je napokon moja srdita narav koju moram obuzdavati!" |