Jedan mladić je otišao u veliku kompaniju da se prijavi za posao. Prošao je prvi intervju s komisijom za prijam, nakon čega je upućen direktoru na razgovor. Direktor ga je dočekao u svom uredu, pregledao je njegove dokumente i rezultate prethodnog intervjua, a zatim ga je upitao: - Jeste li primali bilo čiju stipendiju za vrijeme školovanja? Momak je niječno odgovorio. - A tko vam je snosio troškove studiranja? - Moj otac, odgovori mladić. - A gdje radi vaš otac i što je po struci? - Moj otac je kovač. Direktor je zašutio i potom zamolio momka da mu pokaže ruke. Mladić je pokazao par mekih i nježnih ruku. - Jeste li ikada pomagali svojim roditeljima u poslu? - Nikad, moji roditelji su samo željeli da učim i čitam knjige. Osim toga, moj otac je mnogo bolji u svom poslu nego što bih to ja bio. Direktor se malo zamisli pa mu reče: - Znate što, prije nego vam priopćim svoju odluku, imam jedan zahtjev: Kada danas dođete kući, idite i operite ruke svog oca, a zatim ujutro ponovno dođite meni. Mladić je začuđen zastao, ali imajući osjećaj da ima velike šanse da dobije posao, prihvati ovaj zahtjev. Čim se vratio kući, zapitao je oca može li mu on oprati ruke. Otac se osjećao pomalo čudno, ali nakon što mu sin objasni zahtjev direktora, prihvati to i dopusti sinu da mu opere ruke. Mladić je polako počeo prati očeve ruke. Bilo je to prvi put da ih je na ovaj način držao u svojima. Primijetio da su ruke njegovog oca naborane i pune ožiljaka. Neke modrice su bile toliko bolne da su ruke zadrhtale kada bi ih dodirnuo. Modrice na rukama njegovog oca su bile cijena njegovog školovanja i njegove budućnosti, shvati je momak. Nakon što je oprao očeve ruke, uputio se u očevu radionicu i zamišljen je počeo čistiti i sređivati. Pridružio mu se i otac ne skrivajući svoju radost zbog toga. Te su noći pričali do kasno. Narednog jutra, momak je ponovo posjetio direktora. Direktor je primijetio ovlažene oči mladića kada ga je upitao: - Možete li mi reći što ste jučer uradili kod kuće i što ste iz toga zaključili? Momak je odgovorio: - Oprao sam očeve ruke, a nakon toga sam mu očistio radionicu. Znao sam, ali o tome nisam puno razmišljao jer mi se činilo normalnim, da bez pomoći roditelja ne bih postao ono što sam danas. Pomažući svom ocu, shvatio sam koliko je teško radio zbog mene. Shvatio sam i koliko je važno i vrijedno pomagati obitelji. Direktor se zadovoljno nasmiješio rekavši mu: - To je ono što tražim kod svojih radnika. Želim zaposliti nekoga tko zna cijeniti pomoć drugih i tko ne stavlja novac na prvo mjesto. Primljeni ste!
|