On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona bijaše nježna i osjetljiva. Uzeli su se. On se trudio da joj ništa ne fali, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem … uobičajena priča. Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju. Njezin muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili liječnici i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život¨. Čovjek nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku ... Njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao: - Ti nećeš umrijeti! - Zašto? upita ona jedva čujnim glasom. - Јеr tі nіје vrіјеmе! Zаtо јеr vоlіm tvојu рrіѕutnоѕt, tvој hоd, tvој glаѕ. Ѕаmо uz tеbе ѕаm роtрun! - A zašto mi to ranije nisi rekao? Od toga dana ženi je pošlo nabolje. Danas se vrlo dobro osjeća. Liječnici se i dalje pitaju od koje je to bolesti bolovala i koji su je lijekovi tako brzo izliječili. |