PRIČE

VEDRI DUH

Nekoć je neki maharadža, koji je bio na glasu kao mudrac, navršio sto godina. Događaj je dočekan s velikim veseljem budući da su svi voljeli svoga vladara. U palači je te noći bila organizirana velika zabava, a bila su pozvana sva imućna gospoda iz kraljevstva i drugih zemalja.

Kad je došao taj dan, brdo darova nagomilalo se na ulazu u salon gdje je maharadža trebao pozdraviti svoje uzvanike.Tijekom večere maharadža je zamolio sluge da podijele darove na dvije skupine: na one koji imaju ime pošiljatelja i one za koje se ne zna tko ih je poslao.

Nakon deserta kralj ih je poslao da donesu sve darove podijeljene na dvije skupine, jednu sa stotinjak velikih i skupih darova i drugu, manju, sa svega desetak darova.

Maharadža je počeo otvarati darove iz prve skupine i pozivao je one koji su mu ih poslali. Svatko od njih popeo bi se do prijestolja, a on bi mu rekao: "Hvala ti na daru, vraćam ti ga i sve je po starom." I vratio bi dar ma kakav bio.

Kad je završio s prvom skupinom, prišao je drugoj gomili darova i rekao: "Ovi darovi nemaju pošiljatelja."

"Ali zašto?" usudi se upitati ga njegov najbliži prijatelj.

"Ove ću prihvatiti jer me ne obvezuju ni na što, a u mojim godinama nije pametno zaduživati se."

Prijatelj se zamisli, pa u sebi zaključi: "Da, da u pravu si. Svaki put kad nešto dobiješ u tvojoj se duši ili u duši nekog drugog taj dar može pretvoriti u dug. Ako je tako, bilo bi bolje da nikad ništa ne dobiješ. Ali ako si spreman dati a da ne očekuješ plaću za to, i primiti a da ne osjećaš obvezu, onda možeš dati ili ne dati, primiti ili ne primiti, ali nikad nećeš osjećati da si dužan. I što je najvažnije: nikad ti više nitko neće platiti za ono što ti duguje jer ti nikad nitko ništa i neće dugovati."