Jedan je dječak razmišljao kako bi bilo lijepo kad bi se mogao susresti s Bogom. Pretpostavio je da Bog živi daleko pa je u svoju torbu spremio nešto hrane i vode i krenuo u pustolovinu… Kad je odmakao par stotina metara od svoje kuće, prolazeći pored parka, ugledao je starca koji je sjedio na klupi i hranio golubove. Dječak je odlučio sjesti pored njega. Otvorio je svoju torbu i posegnuo za kolačem kojega si je pripremio. Jedan je komad ponudio starcu. Ovaj se nasmiješio i prihvatio kolač. Starčev je osmijeh bio tako blag i prijateljski da je dječak zaboravio poći dalje. Obuzeo ga je osjećaj sreće i samo je želio sjediti pored starca. Sjedili su tako jedan uz drugoga, hranili mrvicama golubove, smiješili se jedan drugome… Uskoro se počelo mračiti i dječak je shvatio da mora kući jer bi se roditelji mogli zabrinuti za njega. Pozdravio je starca i krenuo, a onda, odmaknuvši tek par koraka, potrčao natrag i zagrlio starca. Ovaj mu uzvrati zagrljaj i nasmiješi se. Kad je dječak došao na vrata svoje kuće, majka ga pogleda i upita: "Nešto si posebno razdragan? Imaš neki poseban razlog za to?" Dječak reče: "Susreo sam Boga." I dodao: "Znaš što? On ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio." U međuvremenu je starac iz parka krenuo svojoj kući. Na vratima ga je ugledao njegov sin i primijetio posebnu blagost i razdraganost na njegovu licu. "Tata, što te je to danas tako razgalilo?" "Družio sam se s Bogom, u parku. Puno je mlađi nego što sam mislio." |