Profesor je odlučio sat započeti jednom malo drugačijom lekcijom. Naime, prethodnog je sata vođena žustra rasprava o tome kako rješavati probleme. Uzeo je čašu punu vode, podigao je u vis pa pitao studente: "Što mislite, koliko je teška ova čaša?" Počela su nagađanja… Svaki se student javljao sa svojom procjenom. - Zapravo, ni ja sam ne znam. Morali bismo je izvagati da budemo sigurni, a zapravo nije niti važno - reče profesor i nastavi: Što mislite što bi se dogodilo da nastavim ovako držati čašu npr. nekoliko minuta? - Ništa. - odgovoriše studenti. - Dobro. A što bi se dogodilo da nastavim ovako podignutu čašu držati cijeli jedan sat? - Počela bi vas boljeti ruka. - brzo odgovori jedan od studenata. - Najvjerojatnije. A što bi se dogodilo kad bih čašu držao ovako cijeli jedan dan? - Ruka bi vas jako boljela, ukočili biste se…?- nagađali su. - Istina. Što mislite bi li se promijenila težina čaše tijekom toga dana? - Ne. - odgovoriše svi u glas. - Što bi mogli reći da je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića? - upita profesor. Studenti su se zamislili, pretpostavljajući da je u pitanju neka zagonetka. - Što bih trebao napraviti da bih se oslobodio boli i tereta u ovoj situaciji? - nastavi profesor. - Pa spustite čašu i odložite je na stol.- čuo se odgovor jednog od studenata. - Da, to je dobar odgovor. Pustiti čašu. Odložiti je na stol. Želio bih da se toga sjetite tijekom svog života jer se nešto slično događa i s problemima i s teškim mislima koje svi tu i tamo imamo. Neko vrijeme možemo se baviti njima (nositi ih), ali ako ih zadržavamo predugo izazvat će bol, ukočit će nas, onemogućiti da radimo nešto drugo. Sve što nam se događa u životu izazov je, prilika za učenje ili iskustvo. No, važno je znati kad treba - pustiti čašu. Odložiti je. |