Starijem čovjeku koji je sjedio na klupi u parku priđe mladić i upita ga: "Dobar dan. Sjećate li me se?" Čovjek reče da se ne sjeća. Tada mu mladić kaže da mu je bio učenik, a učitelj pita: "Što radiš, čime se baviš u životu?" Mladić mu odgovari: "Pa, postao sam učitelj." "Ah, divno, poput mene." reče starac. "Pa da. U stvari, postao sam učitelj jer sam želio biti poput Vas." Starac ga upitno pogleda pa mladić nastavi: "Jednog dana moj prijatelj iz razreda u školu je došao s novim satom. Bio je predivan, silno sam ga želio imati i odlučio sam ukrasti mu ga. Kad se ukazala prilika to sam učinio. "Nedugo zatim prijatelj je shvatio da mu je nestao sat iz džepa i požalio Vam se. Vi ste tada, pred svim učenicima u razredu rekli: "Ovom učeniku je danas tijekom nastave ukraden sat. Tko god da ga je to učinio, molim da ga vrati." "Nisam ga vratio. Nisam želio. Kad ste vidjeli da se nitko ne javlja zatvorili ste vrata od učionice i rekli nam svima da ustanemo i da ćete pretražiti svaki džep, svakog učenika, sve dok sat ne bude pronađen. Rekli ste nam da svi moramo zatvoriti oči što smo i učinili. Išli ste od učenika do učenika, od džepa do džepa, a kad ste došli do mene u mom ste džepu pronašli ste sat i uzeli ga. No, nastavili ste dalje pretraživati džepove učenika i kada ste nas obišli sve rekli ste da otvorimo oči. Pokazali ste ukradeni sat. Smrznuo sam se od straha. No, niste rekli kod koga ste ga našli. Ni tada niti ikada kasnije. Bio sam Vam beskrajno zahvalan. Umro bih od srama. Vaše postupanje nagnalo me na odluku da i sam postanem dobra osoba, pošten čovjek, poput Vas. Shvatio sam da, želim biti učitelj poput Vas." Stariji čovjek tada reče: "Sjećam se, sjećam … Jedino, moram reći da ni sam nisam znao kod koga sam pronašao sat. I sam sam držao oči zatvorene." |