Sastali se sunce i vjetar, pa se počeli hvaliti svojom snagom, baš kao djeca. "Ja sam najjači!" tvrdilo je sunce. "Ja sam jači od tebe!" hvalisao se vjetar. "A u čemu je tvoja snaga?" pitalo sunce. "Moja je snaga u udarcima, kojima mogu iščupati i najveća stabla, odnijeti krovove, potopiti lađe, srušiti kuće", nabrajao vjetar. "A u čemu je tvoja snaga?" "Moja je snaga, naprotiv, u svjetlosti i toplini kojima uklanjam mrak i studen iz života ljudi". "Hm", reći će vjetar, "hajde onda da se natjećemo u snazi. Eno, ide dolje cestom čovjek putnik. Ogrnuo se kabanicom. Da vidimo tko će mu od nas dvoje strgnuti kabanicu!" "Pristajem", reče na to sunce. "Hajde, kreni." I vjetar nadre puhati tako strašno, da se drveće savijalo do zemlje. Udarci su se njegovi ćutili uistinu kao udarci nevidljive ruke. Pritom je urlikao kao pobješnjeli vuk, dovlačeći stada gustih oblaka. Nestade sunca, nastupi mrak i studen. No, što je više vjetar navaljivao, to je putnik više držao uza se kabanicu. Zakopčao ju je do grla i stegnuo oko pasa. Ruke je duboko zarinuo u džepove. Vjetar se na kraju umorio od uzaludnih pokušaja. "Ti si na redu", reče suncu. Sunce proviri kroz oblak, najprije s dvije, tri zrake, a onda zasja punim sjajem. Zagrije zemlju, rastjera mrak. Putniku bude ugodno i toplo, tako toplo da je naposljetku sam otkopčao i skinuo kabanicu. Kad bismo bar svi češće bili sunce nego vjetar! Koliko bi prijateljstva, ljubavi, lijepih riječi… bilo oko nas! |