Marko, Stipe i Toni, pozvani na svadbenu proslavu u nekom hotelu u Dubaiu, smješteni su veliku zajedničku sobu na vrhu nebodera od 90 katova. Nakon dugog dana slavlja, polupijani od vina i veselja šokirali su se kad su čuli da dizala u njihovom hotelu nešto nisu u redu i ako žele prileći u svojoj sobi morat će se penjati 80 katova da bi došli do svoje sobe. Nakon prvog šoka, ipak, ohrabren što pićem, što dobrim raspoloženjem Stipe važno podsjeti: - Možemo to učiniti. Sjetite se našeg starog gesla "Da, mi to možemo." I ostali uglas potvrdiše: "Da, mi to možemo." Ali kako? Na što je Stipe rekao: "Moramo se koncentrirati na nešto zanimljivo što će nam zaokupiti pažnju i popeti se. Recimo, neprekidno razgovarajmo dok ne dođemo do svoje sobe." Toni se složio i predložio: "Mogu pričati viceve za 30 katova, a Stipe, može pjevati pjesme za 30 katova, jer je kao klapski pjevač tako dobar u tome, a Marko, koji i inače piše, možete pričati tužne priče za ostalih 20 katova." I tako je krenulo. Na 30. katu, Toni je dovršio svoje šale, a Stipe počeo pjevati. Na 60. katu Stipe je prestao pjevati i i došao je red na Marka da počne pričati tužne priče. - Prvo ću ispričati svoju najtužniju priču, reče on. Već iscrpljeni i uzdihani Toni i Sam znatiželjno su napregnuli svoje uši. I Marko zastade. "A to je?" upitaše oni nestrpljivo. - Ostavio sam ključeve sobe u autu! |