U zabitoj kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je cijeli život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa do kraja nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac koga je neizmjerno volio. Naučio ga je da čita i piše, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro. Mladić je tugovao kraj očeve postelje gledajući ga kako se polako gasi. Neposredno prije nego što je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu a drugu bijelu i rekao sinu : "Na žalost, nemam što da ti ostavim osim ovoga. I zapamti- dobro ih čuvaj. Kada ti jednoga dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro." Mladić je dostojno ispratio oca a onda je spakirao svoju posudu za hranu, štapiće, jednu preobuku i one dvije kutijice te krenuo u svijet da zaradi svoju porciju riže. Radio je najteže poslove kod gazda koji su ga izrabljivali , spavao napolju… Zimi je bio sretan ako bi ga netko primio da zanoći na zemljanom podu izbe za stoku. Ubrzo je postao izrađen, nesretan i beznadan. Poslije par godina takvog života, još uvijek je imao samo zdjelu riže dnevno i duboke bore na licu i rukama. Onda su došle poplave, Jang Ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opća glad i za mladića više nigdje nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio i vidio da mu je netko ukrao jedino što je imao- zdelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana… Potekle su gorke suze i mladić je riješio da se ubije… Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba za predstojeći čin, i dok ih je spuštao niz telo, napipao je maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa - dvije kutijice naslijeđene od oca. Otvorio je bijelu. U njoj je bio maleni rižin papir i ništa više. Razmotao ga je i vidio očev rukopis. Pisalo je : "I ovo će proći!" Shvativši ovo kao očev amanet za dalje življenje, nije se ubio. Zaputio se ka obližnjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla ući kroz gradsku kapiju, jer nitko nije umio da pročita što piše na velikoj tabli na samom ulazu. Mladić je prišao, pročitao im glasno što piše i kolona je prošla. Prošao je i on. Kroz par dana provedenih po gradskim trgovima, našeg mladića je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru treba hitno pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna da čita i piše. Budući da je znao čitati i pisati i dobio je posao kod strogog plemenskog starješine . Radio je teško, ali mirnih ruku i čista srca. Ubrzo su počeli da mu dolaze neznani seljani kojima je trebalo nešto da se napiše ili pročita ili protumači. Svima je izašao u susret. Strogi gradski starješina je bio pravedan čovjek i znao je uzvratiti svome pisaru. Dobro ga je nagrađivao a vrlo brzo mu je odvojio i dio u svojoj kući gdje je mladić počeo živjeti. Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, radio je sve više umjesto samog gradskog starješine koji je star i onemoćao povjerio svom mladom pisaru ne samo svoje poslove, nego i svoju kćer koju je naš mladić oženio. Zajedno, u ljubavi njih dvoje su rodili mnogo djece. Složno i u ljubavi, u dvoje, uvećali su svoje bogatstvo. Mladić je mnoge predvečeri provodio ispijajući čaj u dobro ohlađenim prostorijama svog prelijepog doma, razgovarajući sa svojom voljenom ili učeći svoje sinove kompliciranim kineskim karakterima, čitajući Konficija i prvi put u životu je bio savršeno sretan. Jedne takve predvečeri, sjetio se cijelog svog života koji je prohodao od najgore bijede do potpune sreće. Sjetio se svih svojih očaja, svoje svojevremene želje da umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutije koju mu je otac dao… Pronašao je crnu kutijicu i otvorio je. I u joj je, baš kao i u bijeloj, bio smotan komad rižinog papira. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano : "I ovo će proći." |