PRIČE

VEDRI DUH

Jednom davno sve boje svijeta se okupiše i započeše svađu, svaka je tvrdila da je baš ona najbolja, najvažnija, najkorisnija, najomiljenija.

Zelena reče: "Jasno je da sam ja najvažnija. Ja sam znak života i nade. Izabrana sam za travu, drveće, lišće, bez mene uginule bi sve životinje. Bacite pogled na prirodu i vidjet ćete da mene ima najviše."

Plava je prekine: "Ti samo misliš na zemlju, ali uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor života, pomoću oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu - spokojstvo. Bez mog mira vi biste bili mahnita tijela.

Žuta se zakikota: "Vi ste tako ozbiljne. Ja donosim smijeh, radost i toplinu u svijet. Sunce je žuto, Mjesec je žut, zvijezde su žute. Svaki put kada pogledaš suncokret, cijeli svijet počinje se smiješiti... Bez mene nebi bilo zabave."

Narančasta je bila sljedeća koja je zasvirala svoju pjesmu: "Ja sam boja snage i zdravlja. Možda sam rijetka, ali sam dragocjena, jer služim unutrašnjim potrebama ljudskog života. Ja nosim sve najvažnije vitamine. Sjetite se samo mrkve, naranči, dinja, ploda manga... Ja se ne povlačim cijelo vrijeme okolo, ali kada ispunim nebo za izlaska ili zalaska sunca, moja ljepota toliko blješti da nitko ni na jednu od vas ne pomisli."

Crvena više nije mogla da izdrži. Viknula je: "Ja sam vladar svih vas, krv života. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi Zemlja bila pusta kao Mjesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruže i maka."

Purpurna se digla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je s velikom pompom: "Ja sam boja vladanja i moći. Kraljevi, čelnici, vladari - uvijek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slušaju i pokoravaju se."

Indigo plava je govorila najtiše od svih, ali vrlo odlučno: "Zamislite mene. Ja sam boja tišine. Jedva da me primijete, ali bez mene sve ste vi suvišne. Ja zračim refleksiju i misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotežu i kontrast, za molitvu i unutrašnji mir."

I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uvjerena da je ona najbolja. Njihova svađa postajala je sve glasnija i glasnija.

Odjednom bljesne sjajna bijela svjetlost, začuo se grom i prasak. Počela je jaka kiša. Sve su se boje skupile od straha i stisnule jedna uz drugu.

Kiša progovori: "Vi glupe boje, borite se među sobom, svaka pokušava vladati nad ostalim Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i različitu. On voli sve vas. Uhvatite se za ruke i pođite sa mnom. On će vas prostrti preko neba u velikom luku boja kao podsjetnik da vas sve voli i da možete živjeti zajedno i u miru. Sve zajedno vi ste znak nade za sutra."

I tako svaki put kada Bog koristi jaku kišu da opere svet, on stavlja na nebo dugu. Kada je vidimo, sjetimo se da trebamo cijeniti jedni druge i tek zajedno činimo ljepotu ovoga svijeta.