U jednom selu, malo udaljenom od grada, glavna zabava je svake večeri bila u seoskoj gostionici. Tu su se uvečer okupljali seljani i do kasnih sati raspravljali o svemu i svačemu. Često su smišljali razne ujdurme jedni drugima i lijepo se zabavljali. Sutradan bi se svi smijali onome koji je bio prevaren. Ali, cijelu zabavu je, na neki način, uvijek kvario Stanko svojim pesimističnim stavom. Jer, što god smislili njegovi "prijatelji", on bi uvijek rekao: - Nije to ništa. Moglo je biti i gore! Odlučili najzad njegovi prijatelji da mu doskoče i da ga jednom za svagda oduče od toga. Iskoriste prvu priliku kada je on bio odsutan i smisle gotovo nevjerojatnu priču. Sljedeće večeri, kada je Stanko došao u gostionicu, vidi ih okupljene oko stola kako nešto tiho gotovo šaptom pričaju. Priđe im i zainteresira se što je u pitanju, no oni odgovoriše da je toliko strašno i nevjerojatno da je bolje da ne čuje. To ga je toliko zaintrigiralo pa mu na njegovo inzistiranje ispričaju dogovorenu priču: - Zamisli, Stanko! Sinoć je Jerko otišao u švaleraciju kod Mare. Ali, naiđe Marin muž Pero, zateče ih u krevetu, zatuče Jerka, isječe ga na komade sjekirom, samelje ga i da psima i svinjama da pojedu! Malo se trgnuvši, Stanko ih upita: - A kada se to točno dogodilo! Oni mu rekoše da je to bilo oko ponoći. Stanko se malo opusti pa im reče: - Aha. Pa ... moglo je biti i gore! Oni ga zapanjeni pogledaše pa upitaše: - Gdje ćeš, Stanko zaboga, gore od toga!? A Stanko im hladno reče: - Stvarno je moglo biti i gore! Jučer oko deset sati sam JA bio kod Mare! |