Podne. Užeglo sunce, nemoš' disat. Ostavili susjedi Pero i Marko traktore na njivi i sjeli u debelu hladovinu da odmore dušu i tijelo od naporna rada i žege. Sjede oni tako pijuckaju u travi ohlađenu rakijicu i svako za sebe gleda u daljinu i razmišlja o životu, o njivi, o komšiluku, o kvaliteti rakije koju piju... Dok su oni tako sjedili i razmišljali o bitnim stvarima uz čašice koje su stizale jedna za drugom, gotovo nečujno na obližnji proplanak u njihovoj blizini spusti se neka srebrena letjelica u obliku tanjura. Iz letjelice izlazi izvanzemaljac i poskakujući prilazi umornim ratarima. - Zdravo Zemljani. Ja sam Orion. - Bog te poživio Orione. Deder Pero, sipaj mu jednu. Ispiše oni, a muškarci nastaviše zamišljeno gledati nekud u stranu. Opet će izvanzemaljac: - Ljudi, ja sam Orion. - Dobro, dobro ... Pero, sipaj još jednu Orionu, odvrati Marko. Ispiše oni i drugu rundu, kad muškarci ponovo gledaju u daljinu, sve nekud u stranu... Izvanzemaljac izgubi strpljenje pa povišenim glasom uzviknu: - Halo Zemljani!!! Pa ja sam izvanzemaljac!!! Marko ga ovlaš pogleda i potiho reče susjedu: - Pero, nemoj više sipati Orionu, vidiš da je pijan i priča gluposti. |