Nekada davno, prije mnogo godina ženio se mladi vitez. Svadba je bila kao u bajci. MKeđu brojnim uzvanicima, tik do mladenaca sjedio je i sam kralj. Kda je gozba bila na vrhuncu, kralju stiže poruka i on se smrknu. Ustade i svi ušutješe. Pomalo drhtavim glasom priopći da im je susjedno kraljevstvo objavilo rat te je pozvao sve vitezove da mu se pridruže u obrani područja i časti kraljevstva. I mladi, tek oženjeni vitez pripremao se za rat. No prije polaska, za svoju mladu ženu, koju je neizmjerno volio, a da bi je zaštitio od nasrtljivaca, naruči posebni zlatom optočeni pojas nevinosti. Prije polaska pomogao joj je staviti ga i zaključati ga. U suzama su se dugo opraštali. No, kako ju je uistinu volio, nije želio da ona pati ukoliko se iz rata nikada ne vrati. Stoga je otišao svom najboljem prijatelju, i predao mu ključ rekavši: - Ovaj rat neće trajati duže od tjedan dana. Tako je barem kralj obećao. Ali, ako se ne vratim, nije red da od žene zahtijevam beskonačnu vjernost. Ovlašćujem te da joj u tom slučaju otključaš pojas, a ona će sama odlučiti hoće li i dalje čuvati žensku čast. Prijatelj mu obeća da će sve biti u redu i da mirne duše može odjahati u rat. No, još iste večeri sustigne ga sluga njegovog prijatelja s prijateljevom porukom: - Slavni viteže, moj gospodar vam poručuje da ste mu ostavili pogrešan ključ. |