U jednoj humanitarnoj organizaciji koja je skupljala priloge od građana dobre volje nakon godinu dana uspješnog poslovanja, primijete da najbogatiji odvjetnik u gradu koji ima godišnja primanja od preko 500.000 eura, nikad nije dao ni prebijene pare. Jedan od zaposlenih se odvaži da ga jednog dana nazove. - Dobar dan gospodine, zovem vas iz naše humanitarne organizacije. Ne mogu a da ne primijetim da se do sad niste usudili dati svoj financijski prilog, pa mislim da s vašim primanjima ne bi bilo na odmet da učinite jednu gestu dobre volje i time uljepšate život sebi i drugima. Odvjetnik ga pomno sasluša, malo razmisli, pa reče: - Gospodine, kad ste tako dobro obaviješteni o mojim primanjima, znate li možda da mi je majka skoro umrla od duge i teške bolesti i da su troškovi liječenja bili nekoliko puta veći od njenih prihoda? - Pa, oprostite... ja ... ovaj ...nisam ... Odvjetnik ga prekide: - A, da li također znate da mi je brat, inače ratni veteran, prikovan za kolica do kraja života, ni s kim pored sebe tko bi se mogao brinuti o njemu, a usput prima neku crkavicu za ratne invalide? Ovome bi jako neprijatno, nije znao što da kaže, a tad odvjetnik nastavi: - A da li znate da je mojoj sestri skoro poginuo muž, ostavivši je samu bez prebijene pare da se brine o troje maloljetne djece? Zaposleniku s druge strane bi jako neprijatno i taman se htio ispričati i time završiti razgovor, kad se u tom momentu odvjetnik brecnu: - Pa, kako vam je zaboga palo na pamet da ću vama dati nešto, kad već ni njima nisam ništa dao!?! |