Stara je kraljica dugo godina mudro vladala svojim kraljevstvom. Približio joj se trenutak kada se mora oprostiti sa svijetom. Kako ju na prijestolju treba zamijeniti njezin mlađahni sin, odluči se posebno od njega oprostiti. Nakon razgovora u kojim ga je pokušala poučiti, koliko se to riječima može učiniti, darovala mu je prekrasni zlatni medaljon uz riječi: "Dragi moj sine, uskoro ćeš biti bez mene da ti pomognem nositi teret koji kruna sobom nosi. Pa kad ti bude najteže, kada misliš da se sve ruši oko tebe, kada ti se učini da su ti sve lađe potonule, otvori ovaj medaljon… On će ti pomoći lakše prebroditi tu tjeskobu…" Kraljica je preminula, godine su prolazile, a mladi je kraljević živio sretno i spokojno… Vrijeme mu je prolazilo u radosti i veselju i nikako nije nailazio taj posebno težak tenutak da bi mogao otvoriti medaljon… Sve ga je više i više mučila znatiželja što se to nalazi u njemu, pa ga je zato jednom, u vrijeme svoje najveće sreće, odlučio ipak otvoriti i vidjeti njegov sadržaj. Polako ga je otvarao i prvo što je ugledao bile su oči njegove majke kako ga spokojno promatraju s njezinog portreta. No uz njega su krasopisom bile ispisane riječi: "I ovo će proći…" |