Padao je snijeg. Vrijeme je bilo tiho i spokojno… nije bilo vjetra, a bijele paperjaste pahuljice lagano su lebdjele u svom čudnovatom plesu, postepeno se približavajući zemlji. Dvije pahuljice, leteći jedna pored druge, riješiše da započnu razgovor. Od straha da se ne izgube iz vida, uhvatiše se za ruke i jedna od njih veselo progovori: - Kako je lijepo letjeti i uživati u letu! - Mi ne letimo, mi prosto padamo. - tužnim glasom odgovori druga. - Uskoro ćemo se sresti sa zemljom i pretvoriti se u bijeli paperjasti pokrivač! - nastavi veselim tonom prva. - Ne! Mi letimo u susret smrti, a na zemlji će nas samo gaziti. - prigovori druga. - Postaćemo potočić i krenuti ka moru. Živjećemo vječno! - uzvrati radosno prva pahuljica. - Ne, već ćemo se istopiti i iščeznuti zauvijek. - zaključi druga. Tu dvije pahuljice završiše svoj razgovor i odvojiše svoje ruke …i svaka od njih poleti baš ka onoj sudbini koju je sama sebi izabrala.
|