Jednom je, kažu bio jedan kralj koji je mogao pričati s biljkama. Imao je svoj vrt prepun cvijeća kojim se ponosio i kojim je s radošću šetao pričajući s biljkama kao sa svojim prijateljima. Izađe on tako jednog dana i zaprepasti se ugledavši kako mu blijedi i umire svo cvijeće, žbunje i drveće. Šokiran priđe hrastu i upita ga zašto blijedi i umire, a on mu je odgovori da je to zato što je tužan jer nikada neće biti visok kao bor. Bor je pak umirao od želje da daje grožđe kao vinova loza. A vinova loza je umirala jer nije mogla procvjetati kao ruža. Idući tako vrtom i razgovarajući sa svakom biljkom ponaosob, nađe na jedan predivan cvijet, potpuno zdrav i svjež. Silno mu se obradovao. Kada ga je upitao zašto on nije tužan kada baš sve biljke u vrtu jesu, on mu odgovori: - Mislim da je to prirodno, jer kad ste me posadili, cilj vam je bio da vam uljepšam vrt, da lijepo mirišem i razveselim vas. Da ste umjesto mene željeli, hrast, grožđe ili ružu vi bi ih posadili. Tako da mislim da ne mogu biti ništa drugo nego ono što jesam i pokušati razviti svoje najbolje odlike. Pouka: Ne možeš biti ništa drugo nego ono što jesi i pokušaj razviti svoje najbolje odlike. |