U zoru je podno stabla iznikao malen Cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je stablo. - Ti si, sigurno, veliki Cvijet - reče mu. - Ne, ja nisam Cvijet. Ja sam stablo - odgovori stablo. - Kakva je razlika izmedu stabla i cvijeta? - upita Cvijet. - Cvijet živi nekoliko dana, a stablo mnogo godina - reče stablo. - I to je sve? - Ne - odgovori stablo. - Mi stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, cvjetovi, prehladite se i od najblažeg lahora. - To je sve? - ponovno upita Cvijet. - Vi se možete ubrati i darovati. Vi se možete staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama stablima je drugačije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. Ni ne mogu staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani. - Zar smo mi cvjetovi na putu? - Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primijete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. - Što se dogodi kada netko pogazi Cvijet? - To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvijet. Nas stabla nitko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole cvjetove. - Onda si ti - reče mu cvijet - izuzetak među stablima, jer tebe voli jedan mali cvijet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, stablo je svojom sjenom zaštitilo cvjetić. |