PARODIJE

VEDRI DUH

Nekada davno, i jednoj dalekoj zemlji, živjeli su Kralj i Kraljica.

Njihovo kraljevstvo bila je i zvalo se Zemlja Ljubavi.

U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajedništvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, što i sam naziv kraljevstva kazuje.

Čim biste, ujutro, otvorili kapke na prozorima, netko bi vam priskočio u pomoć: "Evo, taaaako, pridržaću ti....."... Drugo nasmiješeno, prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: "Dan pun ljubavi ti želim, evo, idem u pekaru, želiš da ti donesem toplog kruha?"...

Čim bi netko uočio neku tvoju neispunjenu želju, potrebu...odmah bi se potrudio da ti se želja ostvari, makar učinio i najsitniji korak da te približi tvom cilju.

Koliko je ko mogao pomoći, pomogao je.. bez pitanja, bez očekivanja "revanša", bez kalkulacija u glavi...

U Kraljevstvu se, svakodnevno, čuo zvonki smijeh i nazdravljanje: "U tvoje zdravlje i sreću, domaćine!", "Za sreću i ljubav mojih gostiju!"...

Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, pripremali zajedničke ručkove, večere, organizirali plesove, društvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe i zavisti.

Osmijeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi došla iz duše. Nije bilo trenutka, u Kraljevstvu, kada se netko nekome ne bi osmijehnuo, kada netko nekome ne bi izjavio ljubav ili učinio dobro djelo potaknuto iskrenom ljubavlju prema bližnjem...

Doduše, bilo je u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvraćenih ljubavi, ali prije ili kasnije baš svatko bi našao svoju srodnu dusu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako uočiti tko, prema kome, gaji posebne simpatije. Bilo je lakše naći životnog saputnika nego u ''ovom našem svijetu'', baš zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjećaja.

No, jednoga dana, do Kralja je iz pouzdanog izvora doprla informacija kako svaki živi čovjek ima ogranicen broj osmijeha koji može pokloniti i ograničen broj puta kada smije reči "Volim te"...

Iz toga je zaključio da je energija ljubavi konačna, a ne beskonačna kako se do tada mislilo. Prema tome, čovjek ljubav troši dajući je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba teško oboli, a može i umrijeti!!! Jako se zabrinuo.

Razmišljao je dugo što mu je uraditi. I počeo je štedjeti. Prestao se osmijehivati Kraljici, prestao ju je grliti "iz čista mira", prošao bi cijeli dan, a da nije rekao koliko je voli i koliko mu ona znači.

Primijetio je kako se Kraljičino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promijenio, vidio je kako skriva suze. I Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i pažnje pokljanjala suprugu. Jer kada je čovjek tužan, nesretan, ventili duše, kojima propušta ljubav, zatvore se...

Kralj nije bio zadovoljan. Godilo mu  je dobijati ljubav i pažnju, veselili su ga Kraljičini osmijesi... Stoga je odlučio je potražiti pomoć Dvorskog Mudraca.

Dvorski Mudrac je odmah ponudio primjenjivo rešenje: proizveo je lažne osmijehe, lažne činove ljubavi i napisao je priručnik kako se njima koristiti. Dvorski Mudrac je pokrenuo i tečejeve u kojima je poučavao kako nesebično davanje ljubavi i poklanjanje osmijeha oduzima dane života i kako im Dvorski Mudrac može pružiti pomoć na način opisan u priručniku.

Mudrac se preko noći obogatio prodajući lažnu ljubav i lažne osmijehe te prirucnike koji su poučavali kako ih koristiti.

Do tada nepoznati osjećaji i stanja zavladali su Zemljom Ljubavi. Javila se ljubomora "Mislim da njoj daješ više prave ljubavi nego meni", "Poklonila si mi lažni osmijeh, a njemu iskreni!!!"; pa potom strah "Što ako mi nitko nikada ne pruži pravu ljubav?!". Pratila ih je i laž "Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!"; pa sumnja "Je li njegov osmijeh pravi ili ga je Mudrac tome naučio?"....

Počelo se čak i trgovati ljubavlju: "Voljeću te iskreno, ako i ti mene tako voliš!", "Poklonit ću ti pravi osmijeh, ako ti meni daš djelić iskrene pažnje!"...

Više nije bilo zajedništva na koje su ljudi u Zemlji Ljubavi navikli. Počele su se formirati grupice, mala društva. Unutar grupe dijelila bi se iskrena ljubav, a članovima drugog društva pružala bi se ona lažna. Ali i unutar društva se događalo da se pojavi lažni osmijeh!

Nitko ni u koga nije imao povjerenja, pa su česta bila pitanja: "Voli li me zaista?", "Daje li drugome pravu ljubav?"...

Mudrac je lažnu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Teško je, od oka, bilo procijeniti koji je osmijeh iskren, a koji lažan, koja je ljubav prava, a koja lažna. Čuvanjem iskrenih osmijeha i ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su obolijevali. Lica su bila blijeda, oči bez sjaja, a duša, nekako, prazna. Čak se činilo kako teži oblik bolesti imaju oni koji daju više lažne ljubavi i koji, isto takvu, ljubav dobivaju.

Kralj je, i sam teško bolestan, ponovo odlučio posjetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga što je, u tako savršenom planu, krenulo po zlu. Pretražio je cijeli dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.

Odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio prisjetio se da je baš od Dvorskog Mudraca prvi put čuo kako je ljubav konačna.

Odmah je dao nalog da se u Kraljevstvu spale svi priručnici o lažnoj ljubavi, da se iskorijene svi recepti za stvaranje lažnih osmijeha i uputstva o njihovom korištenju.

Na velikoj gozbi, priredenoj u čast pravoj ljubavi, rekao je okupljenima: "Najdraži moji, živjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na našoj naivnosti. No, želim da mu, bogatstvo koje je stekao, donese sreću. Želim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo, materijalno, bogatstvo ne može nadomjestiti. Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka čestica takve ljubavi koju poklonite poput grude je što se kotrlja niz brijeg... Postaje sve veća i veća i veća...Takva vam se vraća i ruši svaku nedaću pred sobom! Živjela ljubav: moćna i beskonačna!".

I na kraju ove bajke, podsjetnik:

Jeste li, nekome, danas, rekli "Volim te?"