Neki se kraljević zaljubi, ali je njegova odabranica bila obična djevojka, pekarova kći, siromašna, ali lijepa i plemenita žena. Nekoliko su godina u braku živjeli skladno i sretno. Ali, nakon očeve smrti, savjetnici kraljeviću dadnu do znanja da zbog časti kraljevstva kao novi kralj mora otpustiti sadašnju ženu i uzeti kćer nekoga imućnog susjeda plemenitog roda, čime će se osigurati mir i bogatstvo kraljevstvu. "Otpustite je, gospodaru pa ona je na kraju krajeva ipak samo pekarova kći!" govorahu mu. Kraljević, sada već novi kralj, se odupirao tim savjetima, jer je zaista volio svoju ženu, ali je na njihovo navaljivanje ipak popustio. "Moram te otpustiti", reče ženi koju je volio, "i sutra ćeš se vratiti svojem ocu. Ipak, zavrijedila si da sa sobom poneseš bilo što, ono što ti je najdraže. I učini to." Te su večeri za vrijeme obroka šutjeli. Žena, prividno mirna, stalno je lijevala dobro vino u čašu novoga kralja. Na kraju, ovaj usnu dubokim snom. Žena ga omota u pokrivač, stavi u kolica i odveze svojem ocu. Ujutro se kralj probudi u pekarovoj kući. "Gdje sam to ja? Što si to učinila?" upita kralj svoju ženu. "Rekao si da mogu ponijeti ocu ono što mi je najdraže. Nisam imala ništa draže od tebe." I bajka završava tako da ju je kralj, naravno, zadržao, a otjerao nasrtljive savjetnike. |