Bila jednom tri praseta. Ni trunke masti nisu imali. Kad ih čovjek pogleda, odmah ogladni. Imaše jednu majku, krmaču. Čuvala ih je neko vrijeme, ali joj dodija jedan dan i reče im: - Ajde marš iz kuće, vrijeme je da živite sami. Pogledaše se prasci, vidiše nema više zajebancije, i polako krenuše na put. Zaobiđu oni tako neki grad pazeći da ne zalutaju na stočni sajam. - Ako tamo zalutamo, završit ćemo u kotlu - reče najmudrije prase. - Sad je i prasetina pojeftinila - dobaci drugo prase. Što će prvo, razmišljaju, ajd da potraže posao. Na Zavodu nisu bili prijavljeni, a i da jesu ne bi mnogo pomoglo. Nego ovako, na crno će. Odoše kod jednog, pa kod drugog, nigdje nema posla. Gdje ima posla, nema plaće. Kod jednog na kapiji vidješe natpis: "Koljemo prasce", pa jednoglasno odlučiše da kod njega ni ne ulaze. Konačno odustadoše od traženja posla. Što će sad, dosadno im. Odlučiše: gradit ćemo kuću. Svako za sebe po jednu. Odoše do općine da izvade dozvolu. Oni im rekoše idite u Uslužni centar, iz Uslužnog ih poslaše u građevinsku inspekciju a ovi iz inspekcije poslaše ih po burek pa do Katastra. Iz Katastra odoše do Direkcije za stambeno komunalne poslove. Tamo im nadavaše mali milijun papira i dvije uplatnice. Rekoše: papiri se mogu izgubiti, al' bez uplatnice se ne vraćajte. Kad sve završiše, s papirima, dođoše praznici. Ne radi se 17 dana. Sve spojeno. - Kad smo čekali godinu dana, pričekajmo još malo - rekoše oni. Na kraju im, ipak, dadoše dozvolu. Sad, prvo prase se misli, s kojim k**cem da pravi kuću. Sjeti se da je komšija još ljetos ostavio slamu na njivi. Prikrade se, ukrade nekoliko bala preko noći i za dva tri dana napravi kuću. Jes' da nije neka, misli se prase, al' neće mi vjetar puhati kroz uši i kiša mi padati za vrat. Drugo prase se suoči s istim problemom. Nema novaca, nema posla, nema materijala, a hoće kuću. Misli se ono, pola ljudi po gradu nema za kruh, a imaju kuću, sjede po kafićima po cijeli dan, kako to može? I sinu mu ideja. Sigurno su pravili kuću od granja. I krene ono po gradu tražiti materijal. Grana ima na svakom ćošku - misli se prase. I zaista bješe tako. Ovi iz Zelenila rezali neke grane po gradu pa su ih tu i ostavili i po 3 mjeseca ih ne odvoze. Nađe prase materijal, probra malko, jer nešto je istrulilo, nešto dobro. Vrati se na lokaciju određenu građevinskom dozvolom i napravi kuću. Gleda ju pa si priča samo sa sebe: - Od grana je, nema prozora, nije tol'ko toplo, al' će pomoći. Treće prase gleda one dvije kuće pa se podmuklo smješka. Vidjet ću vas zimi, majmuni jedni - viče im on. Odluči sagraditi pravu kuću od cigle. Gdje sad da nađe sve što mu treba. Sjeti se da mu je jedan lopov što drži stovarište ostao dužan neke pare još poodavno. Ode kod njega i uzme malo cigli, nekoliko vreća cementa i jedan kotur žice. Iz rijeke izvadi šljunak. Iskopa rupu, išaluje je daskama, napravi temelj, udari gornju ploču. Dovede neke pijane majstore iz Crne Trave te mu napraviše krov. Taman svi završiše posao oko kuća kad eto ga Vuk. Prolazio on tuda, vraćajući se s neke pijanke. I pravo na najslabiju kuću, onu od slame. Vidje ga prase još iz dvorište pa viče: - E, da ga je*em, evo ga opet ovaj. Dobro, pa mora li sve biti kao u onoj je*enoj Grimmovoj priči il' se ipak nešto može i promijeniti? - Sad ću ti kuću srušiti što me zaje*avaš - odvrati Vuk. Priđe kući, a prase šmugnu unutra. Sad, Vuk baš i nije bio previše inteligentan. Umjesto da kupi šibicu u trafici prekoputa, pa da zapali kuću, on počne puhati. Puhne vuk, jednom, dva put i razleti se slama. Vidi prase da nema zajebancija s Vukom i pobježe drugom prasetu. - Otvaraj vrata da uđem, uništi mi vuk kuću na brzinu - usplahireno reče prase. Otvori mu ovaj vrata vrata, i utrča ono unutra. Zaključaše se. Šutnja. Dođe Vuk i do te druge kuće. - Što ste mislili sakriti se u tu kuću od granja? - podsmješljivo upita Vuk. - Nema šanse da ju srušiš - reče drugo prase, ova kuća je od bukovih grana! Ne sluša Vuk, već uzme zrak, puhnu jednom, kad 'oćeš, počne kašljati, sve mu duhan iz nosa curi. Kad se malo primiri, udahnu duboko i uze još jednom zrak. Ovaj puta više nego prvi put. I uspi. Istjera pritke iz ležišta, ostadoše samo patrljci na zemlji. A prasci? Gdje će, šta će, dadoše se u bijeg do trećeg praseta. Treće prase bješe u dvorištu, kad ih vidi, presječe se. Misli si kud će sad ovu dvojicu smjestiti u kući. - Kud ste poletjeli? Kuda? Što ne idete svojoj kući? - upita treće prase. - Ne mudruj, nego nas puštaj u kuću, vuk nas juri da ne pojede - dreknuše u glas oba praseta. - Dobro, dobro, ulazite onda, ne morate se izuvati - reče ono. Dotrča Vuk, al' prase već zaključalo vrata i turilo rezu. Poče on ponovo prijetiti kako će im odpiriti kuću kao i onoj dvojci. Kad treće prase odgovara iznutra: - Blentav li si ti Vuče, pa znaš li kol'ko sam cementa potrošio samo na temelj, a gdje su cigle, monte, armatura. Mož' da piriš kol'ko 'oćeš. I stvarno. Raspade se Vuk pušući. Ajd što je u kuću pirio, nego ga vidi i policija pa ga i oni tjeraše da puše. Al' ništa, ni promil alkohola, pio je samo sok. Vidi Vuk da nema vajde, pa se sjeti, spustit će se kroz dimnjak. Pope se na obližnje drvo pa krenu. Al' pošto samo jede i pije jedva provuče debelo dupe. Poče se spuštati, kad prasci naložili vatru. Ogladnjeli, pa stavili nešto da se kuha. Osmudiše mu dupe samo tako. Sve mu plikovi poiskakali. Izleti on k'o metak iz dimnjaka i pravac kući. Protrča pored Lije, ni da je pogleda. - Kad dođeš kući stavi obloge od leda - dovikuje mu ona. I tako su prasići zajedno živjeli sretno u svojoj kućici od cigala dok ih jednog prelijepog proljetnog dana, s prvim zracima sunca ne istjera sudski izvršitelj. Porez nisu platili... |