U jednom velikom kokošinjcu kokice su, kljucajući zrnje, vodile beskrajne razgovore o svom životu.. Jedne su stalno kukale, kako im je dosadilo svaki dan sjediti na jajima, pa voditi piliće, pa onda opet na jaja..Druge su, otimajući se za komadić bačenog kruha, žalile, kako se vječito moraju otimati za bolji zalogaj.. Stari pijetao ih je mudro ušutkivao i upućivao na bit njihovog kokošjeg života...To su, što jesu..Tu su, gdje jesu. Od toga svega trebaju za sebe stvoriti oazu mira.. Neke kokice su ga slušale i poslušale, a neke ostajale nezadovoljne...No, pijetao ih je uvijek na vrijeme upozoravao na opasnost kad je jastreb bio na vidiku, i kad bi shvatile koliko im pijetao čuva glave, prestale bi se buniti. Jednog sunčanog dana gazda je u dvorište donio snažnog i naočitog purana. Puran se šepurio, širio svoj veliki rep, i usput pričao kokicama o boljem životu, tamo negdje vani..Kokice su bile opčinjene njegovim slatkorječivim pričama i mudrošću, koje je negdje pokupio, tek da s njima može komunicirati.. - "Ja sam ovdje najljepši, najpametniji, pogledajte me.."- šepurio se.. -"Vi same za sebe možete činiti sve a ja ću vas štititi svojom pameću.." Kokice su totalno poludjele za puranom... Nastao je, blago rečeno, kaos. Na jajima se nije sjedilo, pa se pilići nisu legli, kokice se nisu više otimale za zrnje, jer su čekale purana da im donese. Vidjevši nered, gazda je za sve optužio pijetla i na kraju od njega napravio juhu. No, već idućeg dana na kokoši se ustremio jastreb i odnio ih gotovo polovimu, a ostatak se smrzlo na hladnoj kiši, jer se puran nije znao sakriti pod strehu, koja mu je bila pod nosom.. Ostao je samo puran, pa i on samo zakratko. Uskoro je i on puran krasio blagdanski stol. Ostala je samo tuga u praznom dvorištu, bez radosnog kokodakanja i hrapavog i ponosnog kukurikanja starog pijetla... Pouka: Puran nikad ne može imati mudrost pijetla, a niti njegovu hrabrost. Koliko god sakupljao mudrost, puran će uvijek ostati puran. |