Sve to što čovjek stvori to još se sagraditi može, ali oni ruše i ono što Ti si stvorio, Bože.
Podijelili su i Tebe da lakše vladaju s nama. O, kad bi mogli i zrak bi sapeli s granicama.
Kako je čovjek mali, kako zarasto u mržnji, a grana ruža miriši i ruci koja je skrši.
Kako plakao ne bih, ta puklo bi srce i svecu kad vidim da Majke na svijet rađaju sijedu djecu.
Za kakav mir mi je ginut kad mir oduvijek postoji On bi se i sada čuo da ne zveckate oružjem svojim.
Za koju mi zemlju je pasti kad ja sav pripadam zemlji I sve nedužne žrtve sahranjene su u meni.
Enes Kišević
|