Kao izraz potrebe vremena, iz srednjovjekovlja će se uzdignuti arhetipska slika viteza-konjanika, kao primjer časti i hrabrosti. Knjiga viteškog reda Ramona Llulla (1232.-1316.) napisana da opiše odanost, posvećenost i ispravno ponašanje viteza, vrlo brzo stječe status klasika na području cijele tadašnje Europe. Llull nastoji obnoviti duh viteštva, koji je u njegovo vrijeme nestao. Središnja sastavnica viteškog života bilo je življenje vrlina dobrote, pravednosti, hrabrosti, srčanosti, istinoljubivosti, skromnosti i vjere. Zadaća viteza bila je vratiti svijetu izgubljene vrijednosti, a preduvjet za to bio je uspostavljeni red i mir u vlastitoj nutrini. Viteški se put nije iscrpljivao u fizičkoj borbi, nego se, prema Llullu, ogledao u hrabrosti, časnosti i služenju onome što je potrebno za opće dobro. Knjiga viteškog reda Ramona Llulla nadahnjivala je cijele generacije onih koji su nastojali biti primjer hrabrosti, poštenja i odanosti viteškom kodeksu časti: "Nakon što je u svijetu nastalo preziranje pravednosti, jer se umanjilo milosrđe, bilo je prirodno da se zbog nastalog straha ponovno počne štovati pravednost: zbog toga se čitav narod podijelio na tisuće ljudi i iz svake tisuće njih bio je pronađen i odabran po jedan koji je bio najuljudniji, najvjerniji, najsnažniji, najplemenitija duha, boljeg nego ostali ophođenja i ponašanja. Kad bi se viteštvo sastojalo više u snazi tijela nego snazi duha, slijedilo bi da se viteški red slaže jače s tijelom nego s duhom. Da je tako, veću bi plemenitost imalo tijelo nego duša. Zbog toga plemeniti duh ne može biti pobijeđen ni nadvladan od nijednog čovjeka, čak ni od svih ljudi zajedno; tijelo, pak, biva pobijeđeno. Zanos i viteštvo ne slažu se dobro bez mudrosti i razbora, jer ako bi bilo drukčije, složili bi se s viteštvom ludost i neznanje. …tebi je, viteže koji ljubiš viteški red, zadato (jer viteštvo te kroz plemenitost duha čini zanosnim i prezirućim opasnosti da bi ga mogao štovati) i pristoji ti se da te viteški red čini voljeti mudrost i razbor, kojim ga možeš štovati protiv nereda, kojeg ima u onima koji misle časti viteštva pridružiti ludost i nedostatak razumijevanja. Ne traži plemenitost srca na riječima jer usta ne govore uvijek istinu; ne traži je u skupocjenoj odori jer ispod neke skupocjene halje može biti pokvareno srce u kojem je himba i laž; …ne traži plemenitosti srca ni u oružju ni u uresima jer iza njih može stajati srce podmuklo i zlo. Stoga, ako želiš pronaći plemenitost srca, traži u vjeri, nadi, milosrđu, pravednosti, hrabrosti, odanosti i u drugim vrlinama, jer u njima je istinska plemenitost srca, i kroz njih se vitez bori i brani od varki i zla, i od neprijatelja viteštva. Kao što prava mjera vrline stoji u sredini, a njena suprotnost u dvjema krajnostima, koje su manom, viteštvo nalazi za sebe mjesto u dobu odgovarajućem za viteza. Svaki vitez je dužan poznavati sedam vrlina koje su korijen i počelo svih dobrih običaja, i koji su staza i put u trajnu nebesku slavu. Od svih vrlina postoje tri koje su teološke i druge četiri koje su kardinalne. Teološke su Vjera, Nada i Milosrđe. Kardinalne su Pravednost, Razboritost, Snaga (Hrabrost) i Umjerenost. Razboritost je vrlina preko koje čovjek ima spoznaju dobra i zla, i zna voljeti dobro i prezirati zlo. To je znanje preko kojeg se od sadašnjih stvari mogu naučiti buduće. Kroz nju čovjek zna oprezno i umješno izbjeći tjelesne i duševne ozljede. Umjerenost je vrlina koja se nalazi između dvije mane, od kojih je jedna grijeh zbog pretjerane veličine, a druga zbog pretjerane malenosti. Zbog toga, između onoga što je pretjerano, umjerenost mora biti u tolikoj količini, koliko odgovara vrlini, jer da nije tako, ne bi bilo sredine između pretjeranog i malenog, što nije istina. Vitez s dobrim navikama treba biti umjeren u zanosu, jelu i piću, u govoru u kojem je moguća laž, u oblačenju u kojem je moguća razmetljivost, u trošenju i u svim sličnim stvarima. Bez umjerenosti ne može održati časti viteštva, niti je sačuvati u sredini, koja je vrlina, da ne bi išao u krajnost. Dolikuje, također, da vitez bude ljubitelj zajedničkog dobra, jer zbog zajedničke koristi ljudima bijaše ustanovljen viteški red, i zajedničko dobro je veće i potrebnije nego ono što je pojedinačno ustanovljen viteški red, i zajedničko dobro je veće i potrebnije nego ono što je pojedinačno." Izvor: Ramon Llull. Knjiga viteškog reda. CID.1995. |