Začeci viteštva sežu u rano srednjovjekovlje kao posljedica promjene tehnologije ratovanja. Prijenos udarne snage vojske s pješaštva na konjaništvo postao je najočitiji u XI. st., a osobito tijekom križarskih pohoda. U to vrijeme viteštvo nije predstavljalo zatvoreni društveni sloj te je jedini preduvjet uključivanja u njegove redove bilo posjedovanje sredstava potrebnih za nabavu konja i skupe ratne opreme (oklop, kaciga, štit, čelično koplje, oklop za konja i dr.). Posjedovanje teškoga bojnog konja tako je postalo glavnim preduvjetom pristupanja novomu ratničkomu sloju. Procvat viteštva poklapa se s razdobljem vrhunca križarske ideje u XII. i XIII. st. No do kraja XIII. st. bio je dovršen razvoj kojim je stalež po zvanju bio pretvoren u stalež po rođenju te je viteški položaj postao ograničen samo na potomke onih koji su i sami bili vitezovi, dakle na nasljedno plemstvo. Propadanje viteštva u pojedinim je zemljama poprimilo različite oblike, a zbivalo se i u različito doba. Zajednički čimbenici koji su nepovoljno djelovali na viteštvo bili su svakako neuspjeh križarskih pohoda, nov način ratovanja koji je donio uporabu vatrenog oružja, čime je iznova bila istaknuta vrijednost pješaka te sve raširenije korištenje plaćeničkih vojski. Viteški način ratovanja izgubio je svrhu, ali su viteški ideal i kultura nailazili na odjek i u idućim stoljećima. No, nesporno je da je viteštvo odigralo iznimnu ulogu i u duhovnom i kulturnom životu srednjovjekovlja. Na dvorovima vladara i kneževa oblikovali su se i određeni obrasci ponašanja, a posebice se cijenila tzv. udvornost (courtoisie), pri čem se osobita pozornost poklanjala kultu žene. Viteški turniri postali su mjesta na kojima su vitezovi pokazivali bojnu vještinu, spretnost i hrabrost, nastojeći se proslaviti u čast svojih gospa, čak i ako im ona nije uzvratila, radi čije su zabave pisali poeziju, recitirali ljubavne pjesme i svirali glazbala. Viteški je etos tako bio pretočen u dvorsku igru, koja je tankoćutnost i uglađenost spajala s potrebom za ratničkim dokazivanjem. Zaseban je oblik viteškoga života bilo lutalačko viteštvo, koje je udruživalo ideal služenja i ideal individualnoga pothvata s namjerom da se iskaže osobna vještina i izdržljivost te stekne slava. Vitezovi su razradili vlastiti skup pravila ponašanja, tzv. kodeks časti (codes of honour) koja su se odnosila na vjernost i čestitost, spoj snage i odvažnosti, hrabrosti i vještine, ali su i do najsitnijih detalja opisivala ne samo norme ponašanja, nego i propisivanje boje i stila njegove odjeće vitezu, kao i generičke heraldičke simbolike. Taj viteški kodeks je nepogrešivo pripadao, kao i viteški turnir, duhu tog vremena. Zahvaljujući utjecaju Crkve i kršćanskih vrijednosti, pojam viteštva je bio povezan s tim kodeksom. Davali su riječ da će braniti slabe, biti udvorni prema svim ženama, biti vjerni svome kralju i cijelo vrijeme služiti Bogu. Od njih se očekivalo da budu skromni, pogotovo prema svojim nadređenima. Vitezovima je bilo zabranjeno napadati slabije i nenaoružane, morali su štititi nemoćne, pomoći siromašnima, dostojno se odnositi prema društveno nižima od sebe i kažnjavati nepravdu. Nisu se smjeli boriti radi osobnoga probitka nego za slavu i opće kršćanske ciljeve, u koje se ubrajalo očuvanje i širenje vjere. Te su odrednice u kulturnoj baštini Zapada oblikovale posebnu predodžbu o vitezu, koja se održala sve do danas. No ipak, valja napomenuti da ne postoji jedinstveni tekst o kojem bismo mogli govoriti kao o izvornom zakoniku, već više interpretacija koje omogućavaju utvrđivanje njegova sadržaja. Viteški kodeks viteštva vjerojatno je prvi puta opisan u Pjesmi o Rolandu nastaloj u drugoj polovini 11. stoljeća u kojoj je lik Rolanda opisan s odlikama idealnog srednjovjekovnog viteza: hrabar je, lojalan vazal, odan kralju i crkvi: 1.Bojati se Boga i održavati Njegovu Crkvu Viteške vrline viteškog zakonika viteštva opisao je u 14. stoljeću i vojvoda od Burgandije. Riječi koje je odlučio upotrijebiti za opisivanje vrlina koje bi trebale biti isadržane u viteškom zakoniku viteštva bile su: vjera, dobročinstvo, pravda, mudrost razboritost, umjerenost, odlučnost, istina, liberalnost, vrijednost, nada i hrabrost. Prema Antičkom viteškom kodeksu (vidi: http://www.ordo-templi.com) vitez mora uvijek slijediti četiri vrline koje postoje od nastanka Kraljevstva - mudrost (oprez), pravda, hrabrost i suzdržljivost (umjerenost). Onaj koji se ogriješi o Kodeks, biti će obesčašćen, kao i njegova obitelj, njegov Red i njegova domovina, te će biti kažnjen objavom njegove sramote, što će ga obilježiti do kraja njegovih dana. Vitez će biti uvijek pošten, ispravan, častan i vjeran, te će slijediti pet zakona Kodeksa. 1. Nikada laž neće prijeći usta vitezova, jer je u svjetlosti istine prava vrijednost Viteški kod zahtijevao je da vitez pokaže milost i prema pobijeđenom neprijatelju. Međutim, sama činjenica da su vitezovi bili obučeni za rat protuslovila je tome. Da bi u potpunosti ispunio svoj status, vitez je morao biti hrabar, plemenit i velikodušan. Međutim, posljednje dvije kvalitete trebale su se primjenjivati samo u odnosu na ljude u njihovom vlastitom krugu. Vitez je bio slobodan oslobađati se običnih ljudi po vlastitom nahođenju, ali to je već druga priča. |