Sultan Saladin, najveći vođa islamskog svijeta, vladar Egipta, Sirije, Iraka i Jemena o kojemu su i u Europi kružile legende, anegdote i pjesme kao plemenitom vitezu i pravedniku, čak idealu viteštva, s istom je jednostavnošću razgovarao s učenim kao i neukim ljudima. Tako je jednog dana pozvao židovskog trgovca Nathana Mudrog i u razgovoru mu postavio pitanje koju od tri religije koje slave jednog boga - islama, kršćanstva i židovstva on smatra autentičnom -pravom i istinitom. Nathan je odmah prepoznao zamku: ako kaže da je njegova religija jedina ispravna, Saladin će to shvatiti kao uvredu svog visočanstva, a ako bude htio laskati Saladinu priznajući mu da je to islam, morat će mu odgovoriti i na pitanje a zašto je onda on još uvijek Židov. U oba slučaja Nathan je u problemima. Da bi izbjegao izravan odgovor, sjetio se jedne priče koju mu je otac, još u djetinjstvu znao pričati, a koja može pružiti mudar odgovor velikodušnom vladaru. I umjesto izravnog odgovora obrati se sultanu Saladinu ovom pričom: Imao jedan čovjek silno bogatstvo, a među njim se svojom vrijednošću izdvajao jedan veoma vrijedan prsten, prsten koji posjeduje sposobnost da svog nositelja učini ugodnim pred Bogom i pred ljudima. Taj prsten je, kao porodično naslijeđe, prosljeđivan s koljena na koljeno, preko oca na sina i to sina kojeg je otac najviše volio. Ovaj je čovjek imao tri voljena sina i nijednog nije želio niti mogao favorizirati, pa nije mogao niti želio reći da jednoga od njih najviše voli pa mu, stoga, ostavlja prsten u naslijeđe. Sjeti se mogućeg rješenja pa zatraži od jednog vrsnog majstora i umjetnika da mu napravi još dvije identične kopije prstena. Tako je pri kraju svoga života svakome sinu darovao jedan prsten, svakog uvjeravavši da je baš njegov prsten originalan. Poslije smrti oca sinovi shvaćaju da sva trojca imaju identično prstenje od kojih samo jedan može biti original. Ne mogavši se složiti, dolaze pred sud, da bi razjasnili, koji je od ta tri prstena autentičan. To sudac, međutim, jednostavno nije bio u stanju ustanoviti jer su sva tri prstena identično izgledala. Zato podsjeća mladiće na to da istiniti prsten posjeduje sposobnost da njegovog nositelja učini ugodnim pred svim ljudima. Dakle, ako taj efekt izostane kod sve trojice, to može značiti samo da je pravi prsten izgubljen. Potom sudac daje savjet trojici mladića: svaki od njih treba vjerovati da je njegov prsten pravi, a koji je prsten pravi, to će se pokazati tek u budućnosti. Stoga se svaki nositelj prstena treba truditi da proizvede efekt koji se prstenu pripisuje. Saladin se nasmiješi i zahvali Nathanu na ovom mudrom odgovoru. Nije poznato, je li ovaj razgovor utjecao na odluku ovog "pobjedonosnog vladara" i osvajača Jeruzalema, svetog grada sve tri religije, da kršćanima trajno dozvoli slobodan prolaz do Svetog grada Jeruzalema. |