Jedan stari seljak iz brda se nekoliko kilometara probija po dubokom snijegu do lokalne i veoma udaljene kapelice da bi prisustvovao nedjeljnoj službi. Osim njega i svećenika, nikoga drugog i nema. "Nisam siguran da ima smisla nastavljati sa službom - možda bi bilo bolje da se se vratimo u svoje tople domove i popijemo nešto toplo?" upita svećenik, prizivajući istu reakciju od svoje publike sastavljene od jednog čovjeka. "Znate kako, ja sam samo jedan običan seljak," reče starac, "Ali kad idem nahraniti svoje stado u brdima, i kad se pojavi samo jedna životinja, sigurno je ne pustim da gladuje." I tako svećenik, pomalo posramljen, nastavi sa službom - sve po pravilima, pjevajući i čitajući iz svete knjige, koja potraja dobra dva sata - i okonča je ponosno primijetivši da bez obzira koliko je beznačajna potreba, naša dužnost time nije umanjena. I tako se zahvali starcu na lekciji koju je naučio od njega. "Da li je ovo bilo u redu?", upita svećenik kad su krenuli kući. "Znate kako, ja sam samo jedan običan seljak," reče starac, "Ali kada idem nahraniti svoje stado u brdima, i kad se pojavi samo jedna životinja, sigurno je neću natjerati da pojede sve što sam donio za cijelo stado." |