U prostranoj udolini dva su brata živjela na susjednim farmama. Već četrdeset godina živjeli su u slozi, jedan pored drugog, voljeli se i pomagali. No, jednog dana mali nesporazum izazove grube, pa sve grublje riječi i izbi prva velika svađa koja prekide njihove odnose. Uslijedili su mjeseci šutnje. Jednog jutra, netko pokuca na vrata starijeg brata. Otvori ih je i ugleda čovjeka sa stolarskim alatom. - Tražim posao. Možda bi se na tvojoj farmi mogao naći neki poslić za mene? - upita ga je čovjek. - Da. Znam što bi mogao napraviti za mene. Vidiš onu kuću s druge strane potoka? Tu živi moj susjed, zapravo, mlađi brat. Prošlog mjeseca je između nas bila livada, ali je on nešto kopao oko rijeke, napustio vodu i sad je između nas potok. To je uradio samo da bi mi napakostio. No, ali vratiću mu ja… Vidiš ona debla pored štale? Hoću da mi napraviš ogradu visine dva metra da više ne vidim ni njega, ni njegovu kuću - odgovori stariji brat. Stolar reče: - Sve mi je jasno. Daj mi bušilicu i materijal i vidjet ćeš kako ću to sjajno napraviti. Stariji brat je otišao do grada, stolaru je dao potreban materijal i otišao. Stolar je cijelog dana vrijedno radio… Kada se predvečer stariji brat vratio, zastao je zapanjen! Nikakve ograde nije bilo! Umjesto toga, obale potoka spojene su mostom. Lijep po izgledu, ali most! I u to zapazi mlađeg brata kako mu se s druge strane približava širom raširenih ruku. - Brate moj, stvarno si dobar čovjek kada si napravio most poslije svega što sam ti rekao i što sam ti uradio - reče mlađi brat starijem. Oba su stala svaki na svojoj strani mosta, pa su polako krenuše jedan drugom u susret. Vidjevši da stolar podiže svoju kutiju s alatom i kreće, poviče stariji: - Hej, pričekaj! Ostani par dana kod nas, ima još puno stvari koje bi nam mogao napraviti. - Vrlo rado - odgovori stolar - ali moram napraviti još puno, puno mostova… |