"Dakle, ti bi htio razgovarati sa mnom?" reče Bog.
"Ako imaš vremena" rekoh.
Bog se nasmiješi, "moje vrijeme je vječnost, što si me htio pitati?"
"Što te najviše iznenađuje kod ljudi?" upitah.
Bog odgovori: "Što im je djetinjstvo dosadno, žure se da odrastu, a potom bi ponovo željeli biti djeca. Što troše zdravlje da bi stekli novac, pa potom troše novac da bi vratili zdravlje. Što isuviše brinu o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti. Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli"
Bog me primi za ruku , ostadosmo za trenutak u tišini.
Tada upitah: "Da si roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?"
Osmjehujući se Bog odgovori: "Da nauče da nikog ne mogu prisiliti da ih voli, mogu samo voljeti. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći niti pokazati. Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli. Da nauče kako je potrebno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi. Da nauče da nije dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami opraštati. Da nauče kako se nije dobro upoređivati sa drugima… Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito. Da nauče da nije najvrijednije ono što posjeduju, nego ko su u svom životu. Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba. Da nauče da se novcem može kupiti sve osim sreće. Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio!"
