Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, nekakav samosvjesni i ponosni čovjek, i stupi na splav. "Na drugu obalu, molim", reče splavaru. Otisnuše se od kraja i zaploviše preko široke rijeke, a učeni čovjek upita splavara: "Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti splavom plovijaše?" Splavar ga pogleda s izrazom u očima kao da pokušava dokučiti je li ovaj normalan. Tada reče prijateljski: "Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja." "He, he", ponosno će učitelj, "zar nisi nikada učio jezika u školi?" "Nisam", jednostavno odgovori splavar. "Tada si pola svoga života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje, skoro božanskim, tada, nazvati se može", reče učitelj s uzdignutim kažiprstom. Splavar je šutio. Ali ne prođe dugo i diže se jak vjetar, rijeka se uzmuti, nebo se namrgodi, a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore. Udariše gromovi i kiša kao iz kabla. Nato se splavar nagnu k profesoru: "Plivaše ti znaše?" upita vragolasto. "Ne, ne znam plivati", začuđeno će profesor. "E, moj božanski gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo."
|