Ivan i Petar krenuli na skijanje. Vozili se nekoliko sati i uhvatila ih strašna oluja. Sklonili se na neku farmu i zamolili zgodnu gospođu koja im je otvorila vrata da kod nje prenoće. "Ma znam da je napolju grozno, ali nedavno sam ostala udovica pa bi ljudi mogli svašta pričati ako vam dopustim da prenoćite u kući," reče udovica. "Ne brinite," reče Ivan, "mi ćemo prespavati u štali, a čim se vrijeme popravi, odlazimo!" Žena pristane i njih dvojica prespavaše u štali. Ujutro se vrijeme popravilo i oni krenuše na put. Ostatak vikenda proveli su uživajući u skijanju. Oko devet mjeseci kasnije, Ivan je iznenada dobio pismo od nekog advokata. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati da se radi o advokatu one zgodne gospođe sa farme. Ode on kod Petra, pa ga pita: "Čuj, sjećaš se one zgodne udovice kod koje smo prespavali kad nas je na skijanju uhvatila oluja?" "Da, sjećam se," odgovori Petar. "Jesi li ti možda usred noći ustao i posjetio gospođu?" "Pa, jesam." reče Petar zacrvenjevši se jer ga je Ivan provalio. "Moram priznati da jesam." "I, jesi li se možda predstavio mojim imenom umjesto da joj kažeš svoje?" Petar je problijedio. "Da, jesam - sorry, stari. Zašto pitaš?" "Nedavno je umrla i sve mi ostavila," kaže Ivan. |