John je tek godinu dana u sastavu međunarodne misije u Sarajevu. Svom prijatelju kod kuće pismima nastoji približiti svijet u kojem se našao, a usput ispričati i pokoju svoju dogodovštinu. U jednom od tih pisama kazuje: Dragi George, Sakib mi je jutros dao odličan recept za mamurluk: popiti flašicu infuzije. On je to otkrio kad su ga jednom vozili u Hitnu pomoć zbog trovanja alkoholom. Dao mi je jednu svoju bočicu, jer se osjećao krivim (on me odveo na tu žurku). Lokalne žurke su sasvim drugačije nego kod nas. Svi sjede u jednoj prostoriji, oko jednog istog stola na kojem su sirevi, meso, vino, pivo, kikiriki, kava i pepeljare. Ne pleše se, ali se puštaju ploče i onda svi pjevaju i plaču. Ponekad se zagrle dok pjevaju. Najglasniji su oni koji imaju najmanje sluha. Lica sijaju ali ne znaš da li od suza ili masnoće. Popio sam manje nego obično, ali jutros me glava boljela više. Mislim da je to zbog lošeg zraka. Ovdje je običaj da se prilikom ulaska u kuću skidaju cipele, ali nije običaj da se koristi puder protiv znojenja. Naravno za svaki običaj ovdje postoji razlog. Ulice su jako prljave. U centru grada prodavačice koje operu radnju prljavu vodu prospu na pločnik. Dok šetaš često iza leđa čuješ hrrrrrr, pfffffff, pfjufff - netko je pljunuo na pločnik. Zato ja sve manje šetam. Sakib parkira na pločnik i ja iz auta uskočim u ofis. Kestenje prodaju neoguljeno, a oni koji ga jedu bacaju ljuske na tlo. Ako jedu sjemenke dinje ili suncokreta (oni to zovu "špice"), onda ljuske pljuckaju (sretan si ako ti se ne zalijepe za cipele!). Možda je to njima normalno, jer njihove cipele ne koštaju 500$. Da, kupio sam još jedan par. Dvadeset treći otkako sam ovdje. Što drugo da radim u ovakvoj provinciji, nego da koristim sve prednosti kupovine. Marc iz personalnalnog trećinu plaće troši na kravate. Van der Clift ima osamdeset košulja. Virginija (ona i ja smo najbolji frendovi) ima tri i po kilograma svilenog rublja. To je prva faza koju prolazi svaki stranac koji dođe ovamo. Druga faza je pisanje knjiga. Ne moraš znati ništa posebno o ovoj zemlji, samo treba smisliti dobar naslov. I normalno, moraš provesti neko vrijeme ovdje. To daje težinu knjizi. Ja znam nekoliko kolega koji nisu izlazili iz auta i kavane, a u ofisu su pola vremena proveli surfujući i neko im je objavio knjige. Imam već nekoliko ideja: 'Balkanski Titanik', 'Krvavi podrum Evrope', 'Krvavi raspad', 'Krvožedni Balkan', 'Kanalizacija civilizacije', ali ni sa jednom nisam zadovoljan. Sviđa mi se ono 'krvavo', to privlači čitaoce. Izvana je ušao šef, pa sam morao prekinuti. Došao je da me pita gdje sam kupio cipele. Ali to je samo izgovor, pošto za takve stvari obično jedni drugima šaljemo mailove. Došao je vidjeti je li se Sakib vratio. Sakib je odveo njegove pudlice na vakcinaciju i šišanje, jer je šefov vozač odvezao šefovu kćerku na aerodrom. Razgovarao sam sa šefom o poslu za Joanu. Imao je jedno prazno mjesto u odnosima s javnošću. Plaća je odlična, a Joanino iskustvo iz Ivorijevog paba je sasvim dovoljno. Joana bi mogla početi iza Nove godine. Posao nije težak. Svaki dan izdiktira neko saopćenje lokalnim novinarima i odgovara na pitanja. Nije uopće bitno da odgovor bude u vezi s pitanjem, važno je da se samo nekoliko puta ponovi neka riječ koju izaberemo za taj mjesec (prošli mjesec je to bila 'korupcija'). Reci joj da nema razloga za brigu. Nije potrebno da zna lokalne jezike, ovdje svi s kojima možeš doći u kontakt govore engleski. Osim političara. A oni imaju prevoditelje. Radno vrijeme je od pola devet do šest. Ima pravo na sat pauze, ali to važi samo za lokalce. Mi ostali možemo ostati i duže. Od devet do deset čitaju se vijesti na internetu, od deset do jedanaest e-mailom se šalju i primaju vicevi i druge zajebancije, od jedanaest do pauze pišemo i čitamo izvještaje, od tri do pet surfamo, od pet do sedam čekamo da netko prvi pođe kući, a oko devet izlazimo ili idemo na neki prijem ili žurku. Oprosti, nešto se dešava. Šef galami na hodniku. Idem vidjeti što je? Nadam se da Sakib nije pogrešnu pudlicu odveo na šišanje iz čega bi slijedio zaključak da je pogrešna vakcinirana. Nije. Šefova kćerka je zvala s aerodroma, zaboravila je pasoš. A nije bilo nijednog slobodnog automobila na dispoziciji da se ode po pasoš u šefovu rezidenciju i odnese na aerodrom. Tomas je spasio stvar. Uputio je svog vozača i džip. Odložio je obilazak onog kampa za sljedeći tjedan. Izbjeglice ionako nemaju kud iz šatora. Osim toga, ako padne snijeg, snimci će biti puno bolji. Oprosti moram ići pomoći Sakibu... |