Četvero stranaca putovalo je vlakom u istom kupeu: dvije žene nasuprot dvojice muškaraca. Jedna je žena vrlo bogata i otmjena 70godišnja lady sa skupim nakitom i najfinijim krznom. Do nje sjedi prekrasna mlada žena, 19-godišnjakinja koja kao da je upravo sišla s naslovnice modnog magazina. Nasuprot starijoj dami je ozbiljan muškarac, srednjih četrdesetih, odlikovan časnik, a uz njega mladić - vojnik na putu kući. Putujući tako zajedno, pričali su i čavrljali o svakodnevnim, običnim, stvarima sve dok nisu ušli u neosvijetljen tunel. Neko su vrijeme sjedili u potpunom mraku i tišini. Iznenada, tišinu prekine zvučni poljubac, a potom i još zvučniji - šamar. U tišini koja je nakon toga ponovno slijedila, svatko je od njih mirno sjedio - sam sa svojim mislima. Starija je gospođa mislila: Baš divno što čak i u ovakvim liberalnim vremenima još uvijek postoje djevojke koje drže do svog poštenja i ugleda. Mlada je žena, sva u čudu mislila: Pa zašto bi bilo koji normalan muškarac radije poljubio ovog fosila nego mene? Časnik je pak, trljajući svoj bolni obraz, ljutito razmišljao o tome kako ijedna žena uopće može pomisliti da bi čovjek njegova statusa mogao pasti tako nisko da bi po mraku lovio njezine poljupce. A vojnik je, smijuljeći se od uha do uha, mislio: Pa kakav je to ludi svijet u kojem vojnik može poljubiti svoju ruku i onda njome tresnut časnika i izvući se bez posljedica? |