Jedna žena dospjela je poslije svoje smrti pred Božji sud. Kopajući po registru, Sudac nije mogao pronaći ni jedno djelo milosrđa osim jedne mrkve koju je udijelila nekom prosjaku. Ipak, moć jednog jedinog čina ljubavi bila je dovoljna da je pošalje u Raj. Mrkva je donesena na sud i uručena ženi. Kad ju je uzela, počela ju je dizati je uvis, kao da je vuče nevidljivi konac. U tom trenutku, neki sirotan okačio se za skut njene haljine, za njegovu nogu okačio se neko treći, i ubrzo se formirao čitav niz ljudi koji su se penjali ka Raju, okačeni o mrkvu. Žena nije osjećala nikakav teret, a pošto nije gledala na niže, nije ni primijetila što se događa. Penjali su se sve više i više, dok nisu stigli do samih vrata Raja. U tom trenutku, žena se okrenula da baci posljednji pogled ka Zemlji i ispod sebe ugledala čitav niz ljudi, okačenih o nju. Kako je pobjesnjela! Zaprijetila im je rukom i viknula: "Marš! Dalje od mene! Mrkva je moja!" Dok je tako mahala rukom, mrkva joj je ispala i ona se sunovratila sa čitavom svojom pratnjom. Samo jedan je uzrok sveg zla na Zemlji: "Ovo je moje!" |